Jedan moj prijatelj iz svijeta filma vratio se prije dva dana iz Rame. “Vidio sam samo tužne slike, kaže. Napuštene i zamandaljene kuće i ulice bez života. Na zgradi Osnovne škole stoje dvije table, na jednoj piše ‘Marko Marulić’, a na drugoj ‘Alija Isaković’.
Piše : Gojko Berić
Školu pohađa oko 300 đaka hrvatske i 150 bošnjačke nacionalnosti, jedni prije podne, a drugi popodne. Takoreći, ne viđaju se. Prelijepo Ramsko jezero sablasno je pusto, kao i čitav predio oko njega. Pitam jednog svog poznanika kako živi? ‘Rama, kuku nama’, odgovori mi, u aforističkom maniru.” Ovaj opis mogao bi se preslikati na mnoge krajeve Bosne i Hercegovine, na opustošena sela i zapuštene gradove, na duge redove mladih i sredovječnih muškaraca i žena pred konzulatima zapadnih zemalja, koji nekoliko dana kasnije završavaju na autobusnim stanicama.
A rat je vođen kako bi se osvojilo što više etnički očišćenih teritorija! Jedna od ironija tog krvavog rata i njegovog ishoda je da posljednjih nekoliko godina sve više ljudi napušta Bosnu i Hercegovinu. Statistike kažu da je riječ o preko 150 hiljada građana koji su kupili kartu u jednom pravcu! Svi su oni, ako ništa drugo, izašli iz siromaštva i bijede, kao i iz korupcionaške i nacionalističke kaljuže bosanskohercegovačkog društva. Ali, ko će nam sutra vršiti kućne popravke, ko će graditi stambene zgrade, tunele, ceste i mostove, ko će održavati željezničke pruge i vozove i, što je jako važno, ko će nas liječiti? Nisu to jedini jadi ove politički dezorijentirane i ekonomski uništene zemlje, ima ih još mnogo. Sve to, međutim, ne sprečava vladajuće strukture da na kraju još jednog propalog mandata sumornu sliku premazuju vedrim bojama.
Nema se tu šta novo reći, jer i najlucidniji opisi stvarnosti postaju banalni, ako ne i dosadni. Ali, stvar je u tome što političari mogu zatvarati oči pred realnošću života, mogu čak i lagati bez mnogo rizika, dok ozbiljni novinari ne mogu sebi dozvoliti takvu moralnu komociju. Razmišljajući o tome kako bi glasio sažetak neskladne dreke sa kojom živimo, učinilo mi se da bi Orkestar za svadbe i sahrane, kako se već zove poznati Bregovićev megaansambl, možda bio najbolja metafora ovdašnje političke kakofonije. Rečeno konkretnije, svadbenu muziku izvode tri vladajuće nacionalističke stranke, svaka za svoje birače, uz bubnjarsku pratnju medija koje drže pod kontrolom, dok su pogrebne melodije u nadležnosti opozicije i koliko-toliko nezavisnih medija i portala.
Prvi muzikanti stvaraju virtuelnu atmosferu napredovanja “svakog dana u svakom pogledu”, obmanjujući birače izmišljenim radnim pobjedama i obećavajući im bolju budućnost, u koju valjda spadaju i nagovještaji novog rata. A ovi drugi muzikanti dočaravaju tužnu životnu svakodnevnicu. Nažalost, to još uvijek liči na lavež pasa pored kojih prolaze lupeški karavani. Da ne bi bilo zabune, podsjetimo da političari koji su upropastili zemlju nisu došli s Marsa, oni su mangupi iz srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda, ali mangupi za koje etnički opredijeljena većina redovno glasa. Njena plemenska svijest je kamen o vratu Bosne i Hercegovine, ona dijeli ljude na “naše” i “njihove” i predstavlja antipod modernim demokratskim društvima.
Civilizacijski, istorijski i kulturološki emancipovanom građaninu teško je živjeti u zemlji u kojoj mu takva svijest određuje sudbinu. Činjenica je da su nacionalističke stranke pobijedile na gotovo svim dosadašnjim izborima, a HDZBiH na svim. Imali su i imaju veću ili manju podršku svojih vjerskih zajednica, saučesnika u kreiranju društvene katastrofe. Kao takve, one nemaju nikakvo moralno pravo da, prije nego počiste vlastito dvorište, upiru prstom u krivca preko plota. Sve one pušu u svoj etnički rog, pod parolom “Voli svoje, a poštuj tuđe”, iako je jasno da već sama ta parola sugerira distinkciju prema tzv. Drugom i Drugačijem.
Ne ide to, jer ni Bog nije stvarao narode, nije stvarao muslimane, kršćane ili judaiste, nego je, kad već ljudi u tu bajku vjeruju, stvorio Čovjeka. Nacionalistički lideri, poput Dodika i Čovića, imaju podršku Beograda i Zagreba i tamošnjih crkvenih vrhova, a Dodik pride i podršku novog ruskog cara Vladimira Putina. Svoju političku moć kolika god ona u ovom trenutku bila, Bakir Izetbegović uveliko duguje predsjedniku Turske Erdoganu. Sve u svemu, Beograd i Moskva na jednoj strani, Zagreb na drugoj i Ankara na trećoj selektivno gledaju na raspored i odnos političkih snaga u Bosni i Hercegovini. To je činjenica koju mora imati u vidu svako ko se upušta u prognoziranje oktobarskog raspleta.
S druge pak strane, aktuelne vlasti imaju i veoma moćne protivnike, oličene u EU i Americi, i to kako zbog svoje nacionalističke prakse, koja ignoriše ljudska prava i slobode, tako i zbog otvorene opstrukcije evroatlantskih integracija. Kako nas u ovom trenutku vidi Evropa, najbolje govori podatak da smo stavljeni u istu korpu sa Kosovom. U okviru svoje sadašnje posjete zemljama zapadnog Balkana, Federica Mogherini, jedna od najvažnijih ličnosti u aparatu EU, isključila je Sarajevo i Prištinu.
U evropskim krugovima prevladalo je uvjerenje da je prema BiH i Kosovu bilo i previše dobre volje, previše apela i previše strpljenja. Tako dugo ubjeđivati ljude na vlasti da su njihove funkcije nespojive sa kriminalom, da pravosuđe ne može biti pod kontrolom političkih partija i da se ljudska prava ne mogu tek tako gaziti, izgubilo je svaki smisao. “Ovo je posljednja šansa Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica nema više šta da vam ponudi”, upozorava ovih dana šef Delegacije EU u našoj zemlji Lars Gunnar Wigemark.
Ova poruka nije upućena političarima, oni su nepopravljivo loši đaci u školi demokratije, već biračima. Oni su ključni faktor, njihova moć je veća od svake druge moći i ona će odlučiti kakva će vlast biti izabrana.
(kliker.info)