Mi protiv nas

3

Piše: Jusuf Trbić

         Ne stišava se bura polemika povodom zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća o tome da sudije i drugi uposlenici u pravosuđu ne smiju  izražavati nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost u sudskim procesima. To znači i zabranu nošenja svih vrsta vjerskih obilježja, što utvrđuje član 13. Zakona o sudovima Federacije BiH.  Sarajevska politička čaršija odmah je u tome prepoznala neoprostivi atak na vjerske slobode muslimanki, jer, pomenuta odluka uključuje i zabranu marame, to jest hidžaba. Oglasili su se bijesni bošnjački političari, reagovala je i Islamska zajednica, a organizovani su i protesti žena koje su u pokrivanju muslimanki vidjele izraz demokratije i vjerske obaveze, a sve je to, po njima, ovim činom ugroženo.

Tim povodom treba postaviti nekoliko ozbiljnih pitanja.

Najprije – gdje su bili ti isti političari kad je usvojen zakon? Kako to da im tada nisu smetala ova pravila,  a sad, odjednom, smetaju? I zašto se sve svodi samo na maramu, umjesto da se govori o svim vjerskim obilježjima i generalno, o mjestu religije u društvu? Ako je uredba VSTV-a bazirana na zakonu, onda treba govoriti o zakonima i tražiti da se oni mijenjaju, uz  neophodnu reformu pravosuđa. Marama, to jest hidžab, jeste dio identiteta muslimanki, iako mnogi tvrde da to nije vjerski nalog i obaveza, već izbor, ali i to određuje njen  vjerski karakter. U svakom slučaju, uklanjanje vjerskih obilježja iz svih javnih prostora, pogotovo iz pravosuđa, važno je u svakoj multireligijskoj zajednici, pogotovo u Bosni, u kojoj se još juče zbog tih simbola ginulo i ubijalo. Zbog toga je važno pitanje : da li smo mi zaista za sekularnu državu, koja je utvrđena ustavnim i zakonskim okvirom, ili nismo? Kad pogledamo oko sebe vidjećemo da su vjerske zajednice zauzele veliki dio javnog prostora, premda je religija zvanično definisana kao privatna stvar građanina, odvojena od države i državnih poslova. Mnoge političke stranke pretvorene su, u praksi, u vjerske organizacije, u kojima je religija važnija od znanja i sposobnosti, i taj diskurs nametnut je cijelom društvu. Uz dejtonsku etničku podjelu, religijska podjela je dalji korak ka uništenju bića Bosne, što odgovara svima koji žele smrt bosanske ideje, ali nikako ne može odgovarati Bosancima, a pogotovo Bošnjacima. Oni koji dijele Bosnu naglašavaju samo razlike, oni koji vole Bosnu treba da traže sličnosti, ono što povezuje sve naše građane, ono što je oduvijek činilo srž bosanskog društva. Za Bošnjake je država Bosna jedini mogući  izbor, i, što bi rekao Šaćir Filandra, najvažnija nacionalna institucija. Bez Bosne – nema Bošnjaka. Bez jedinstvene, građanske, moderne, demokratske i, dakako, sekularne Bosne, nema ni naroda bošnjačkog i bosanskog. Treba li reći da nigdje na svijetu, ni u jednoj multietničkoj državi, etnička i religijska podjela ne odgovaraju nikome ko tu državu smatra svojom, a pogotovo ne odgovara  etničkoj skupini koja ima relativnu ili apsolutnu većinu. Pa zašto onda Bošnjaci tako uporno nastoje da svoju državu podijele i unište?

A dijele je forsiranjem razlika, dijele je političkim sljepilom, koje se prepoznaje po floskuli : nek je ko avlija, samo nek je naša ( muslimanska), dijele je traženjem za sebe ekskluziviteta koji se ne priznaje drugima, dijele je moralnom neosjetljivošću za sudbinu Bošnjaka u drugom entitetu, što vodi direktnoj podjeli države. Jer, ponovo prisustvujemo često viđenoj borbi za politička i vjerska prava Bošnjaka u Sarajevu i okolini, tamo gdje su ta prava već odavno odbranjena. Zašto se sarajevska gospoda i njihove hanume ne upute u Republiku Srpsku, u Nevesinje, Rudo, Foču, Višegrad, Vlasenicu, Zvornik, Prijedor, da tamo brane slobode i prava Bošnjaka, koji su žrtve najrigidnije diskriminacije u Evropi? Zar nisu ugrožena vjerska prava ne-Srba, među njima i Bošnjaka,  ako su svi prinuđeni da slave krsne slave entiteta, opština, škola i svih ustanova, od biblioteka do policije, a sva djeca moraju da slave Svetog Savu? Uz to, prostorije u opštinama, školama i javnim preduzećima i ustanovama okićena su krstovima i ikonama više nego crkve. Zanimljivo je da srpska vlast podržava zahtjeve iz Sarajeva, ili nema ništa protiv njih. Jer, to će njima biti dodatni alibi da idu s daljom podjelom, kao što im je uvođenje vjeronauke u sarajevska obdaništa poslužilo za svekoliku religijsku najezdu u obrazovanju. Vjeronauka dijeli djecu od malih nogu, i eto idealne prilike da svako ode svome jatu.  Znaju li sarajevski branioci Bošnjaka da su u RS-u odavno zakonski rehabilitovani četnici, a Četnički ravnogorski pokret uredno registrovan kao nevladina organizacija? Znaju li da je procenat Bošnjaka zaposlenih u etnitetskim institucijama manji od 1 posto, znaju li da Bošnjak u novoj srpskoj državi, koja se zove Republika Srpska, ne  može biti ni na kakvom rukovodećem mjestu, pa čak ni šef čistača i portira, jer su Bošnjaci inferiorna rasa, i da je to zvanična politika? Znaju li da se mi u Bijeljini liječimo u bolnici “Sveti vračevi” i da hodamo trgom đenerala Draže i ulicom Arkanove garde? Znaju li da se i danas, po Karadžićevom zakonu, u RS-u sudskim putem oduzimaju kuće Bošnjacima, a osnov je sljedeći : kuće protjeranih i ubijenih tadašnja vlast je dala Srbima, koji su se, kad su već morali izaći, pozvali na to da su, navodno, u te tuđe kuće, bez znanja vlasnika, nešto ulagali. Sud onda naloži Bošnjaku ( i to bez izuzetka) da uljezu mora platiti to fiktivno ulaganje, a ako nema para, kuća mu ide na doboš. Znaju li da u avliji Fate Orlović još stoji Kačavendina crkva, i niko više ni ne želi da je ukloni?

Ne mogu vjerovati da sve to ne znaju. A ako znaju, onda je objašnjenje jednostavno : oni žele podjelu države i ne interesuju ih Bošnjaci u RS-u, kao što ni ove u RS-u ne interesuju Srbi koji žive u Federaciji. Bošnjački intelektualci i političari, uz malo izuzetaka, ne smiju i ne žele doći u RS, već radije brane Bosnu i Bošnjake iz svojih sarajevskih fotelja. Tako im, valjda, lakše. I pljuju po Dejtonu. A Dejtonski sporazum, ma koliko bio loš, ostavio je jednu realnu mogućnost reintegracije države : da se obezbijedi dovoljan broj Bosanaca u svim etničkim grupama, da bi oni mogli mijenjati ustav i ustrojiti državu po svojoj mjeri. Ako je svakome jasno da BiH može opstati samo kao građanska država, bez etničkih podjela, šta onda rade bošnjačke stranke, pokušavaju li okupiti i one koji nisu Bošnjaci? Kako? Time što religiju uvode u politiku i bore se za hidžab na glavama sutkinja i za obavezno pozdravljanje sa selam alejkum. Zar će time privući u svoje redove Srbe i Hrvate koji Bosnu smatraju svojom domovinom? Zar ne znaju da  mogu dovesti do toga da u Sarajevu sudija bude s bradom i u skraćenim pantalonama, a u Bijeljini sa šubarom i kokardom, jer je to ljudsko i vjersko pravo dotičnih? Kako im nikad nije palo na pamet da traže, recimo, da na svim izbornim listama najmanje trećina bude kandidata iz drugih etničkih grupa ( kao što mora biti trećina žena), da to makar  pokušaju? Zašto nemaju bar malo dosljednosti, pa u zahtjevima za više demokratije ne pođu od sebe. Tada bi bošnjački političari prvo zatražili od Tužilaštva da podigne krivične prijave protiv svih onih  (njih 90) koji nisu sproveli odluku Ustavnog suda BiH, pa bi tek onda, s punim pravom, mogli zahtijevati da se ispoštuje i odluka o 9. januaru. Šta je s kantonima u kojima se u školama, umjesto bosanskog, uči bošnjački jezik, ili sa “dvije škole pod jednim krovom”? Zar su fotelje važnije od svega toga?

Kako god se pogleda, ispada da bošnjački političari ( kao i ostali) vide samo sebe i svoje interese, i da se svako drži  svoga atara i svoje vladavine, pa im forsiranje razlika pomaže u tome. A sve to vodi sigurno do jedinog mogućeg ishoda : do konačne podjele države.

Najzad, čudno je da bošnjačkim političarima ne pada na pamet, evo već dvije decenije, da bar neke svoje kancelarije i službe  premjeste u RS, da dođu u Bijeljinu, Doboj, Trebinje, ili bar u Srebrenicu, i da stanu uz nas, koji tu živimo i držimo se zubima za vazduh. Ili možda i nije čudno.

Da budem jasan : ja sam  prije petnaest godina vratio Nijemcima neograničenu vizu, spakovao se i došao u moju Bijeljinu. I već petnaest godina govorim i pišem o velikosrpskom fašizmu, o diskriminaciji i nepravdama. Objavio sam četiri knjige o ratnim zločinima u mom kraju, živeći sve vrijeme u Bijeljini, kroz koju i danas šetaju zločinci. Nikad ni od koga nisam tražio da me brani, pa mogu i danas poručiti sarajevskoj političkoj čaršiji : molim vas, nemojte me braniti, pogotovo ne iz Sarajeva, meni je od toga sve gore.