Piše: Saud Grabčanović
Situacija na ratištu nakon Caparijevog poraza kod Donje Tuzle
Nakon bitke kod Tuzle muftija Šemsekadić je sa svojim snagama iz Tuzle nastavio sa napadima i progonom austrougarskih snaga. Progonio ih je do Becelja blizu Trbuka i Šahin kamena. Trupe pod komandom feldmaršala Caparija uspjele su zaustaviti Šemsekadićeve napade tek kod Doboja, gdje se ranije ukopao dio njegovih trupa koji je prodirao dolinom rijeke Bosne ka Maglaju, gdje su takođe doživjeli težak poraz. Ne mogavši probiti ovu odbranu, bošnjačke su se snage takođe tu ukopale i držale te položaje više od šest nedjelja. Vojska grofa Caparija je bila primorana uzmicati pred muftijinom vojskom, koja je bila raspoređena u male jedinice i postavljana na razne strane. Čuvši pucnjavu sa svih strana, neprijatelj je sticao utisak da „der heilige Mufti“, kako su ga Austrijanci iz strahopoštovanja nazivali, ima mnogo više vojske od njih, pa je to veoma loše uticalo na moral okupatorske vojske. Dok se muftija hrabro borio na svom sektoru i uspješno progonio neprijatelja, na drugim je stranama padao grad za gradom, pa je tako 19. augusta, nakon žestokog otpora ustanika neprijatelju, palo i Sarajevo. Nakon pada Sarajeva, muftijina se vojska bori još čitav mjesec dana, nanoseći neprijatelju žestoke gubitke. Iz planine Preslice, gdje se bio učvrstio, muftija je pokušao izvesti zaokruživanje XX divizije grofa Caparija. Mandić ističe kako je “energični pljevaljski muftija” namjeravao opkoliti XX diviziju i sasvim je uništiti, te tako zauzeti cestu koja je vodila dolinom Bosne prema Sarajevu. Da je to muftiji pošlo za rukom, 13. zbor bi prekinuo vezu s Monarhijom, a to bi dovelo do nesagledivih posljedica. Zbog presijecanja puta prema Sarajevu neprijatelj je bio u osobito teškom položaju. Zato su stalno slali pojačanja na sektor protiv muftijine vojske. Za muftiju su očevici isticali kako je sa isukanom sabljom lavovskom snagom jurišao na neprijatelja. Osobito su se teške borbe vodile oko Doboja, gdje je 6. oktobra nadmoćnijem neprijatelju pošlo za rukom da preuzme cestu prema Sarajevu u svoje ruke. Dok su Tuzlaci, predvođeni muftijom, Šemsekadićem, izvojevali potpunu pobjedu nad neprijateljem, stanje na ostalim ratištima u BiH uopšte nije bilo povoljno za bošnjačke odbrambene snage. Carske snage su u stalnim borbama prilikom napredovanja pobjeđivale loše organizovane i slabo naoružane Bošnjake i napredovale su na svim pravcima. Dok su poraženi pred Tuzlom, Austrougari su na drugoj strani uspjeli zauzeti Banju Luku, Sarajevo, Mostar, Jajce, Travnik, Rogaticu, Bihać…i mnoga druga mjesta. Poslije teških borbi K&K soldati su zauzeli i Brčko, odakle su se primicali ka Tuzli. Procjenjuje se da je oko 100.000 novih austrougarskih vojnika išlo na sve osamljeniju Tuzlu. Napredovali su k njoj s dvije strane: od Brčkog i Doboja. Zapovjedali su im generala Biner i Capari. Pošto je postalo riskantno držati ukopane položaje kod Doboja, muftija Šemsekadić je naredio povlačenje trupa ka Tuzli. Muftija Taslidžak je to učinio uvidjevši da postoji opasnost okruženja i odsijecanja glavnine njegovih snaga.
Situacija u Tuzli nakon povlačenja neprijateljske vojske
Malobrojniji i gotovo goloruki branitelji Tuzle, potpomognuti Zvorničanima, muslimani, katolici i pravoslavci, na čijem čelu je bio pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, tog 10. augusta 1878. godine porazili su elitnu XX pješačku diviziju austrougarske vojske, pod komandom feldcajgmajstora (feldmaršala) grofa Caparija. Razbijene i ponižene okupacione trupe protjerane su do sve do Doboja. Sarajevo je palo 19. augusta iste godine. Tuzlanski kraj je 40 dana (kao i nakon 2. oktobra 1943. godine) bio u slobodi, sve do 22. septembra 1878. godine, kada su u Tuzlu ušla čak dva korpusa austrougarske vojske. Tuzla je dotad bila jedina slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini, kojom je vladalo multietničko Narodno vijeće.
( Nastaviće se)