Amerika i Evropa – zakašnjeli herojski antitrampizam
Do velike i herojske pobjede Amerike i Evrope nad Donaldom Trumpom sada se broje još samo sati. Zastupnički dom Kongresa izglasao je opoziv presjednika – istorijski već drugi put – i sada ostaju samo još male nejasnoće sa Senatom i njihovim glasovima kojima se mora optužba potvrditi.
Piše : Zlatko Dizdarević
Ako sve bude kako je zamišljeno, Trump treba biti smijenjen sa čela države kada više tamo ionako ne bude, ali, nije važno, svakako je jednom u istom Domu već bio izglasan kao nevažeći, pa nikom ništa. Mi ovdje svakako te pojmove “vladavine prava” ne razumijemo najbolje.
Ovim povodom, sa principijelnom Evropom i razumijevanjima svega ovoga je mnogo lakše. Kada je “America first” u pitanju, oni odavno dilema i nejasnoća nemaju. Treba samo klimnuti glavom na ono što je pristiglo iz Washingtona. Za probijanje leda u toj poslušnosti isture, recimo, ministra spoljnih poslova velikog Luksemburga, koji hladno odbije da primi u najavljenu posjetu moćnog Pompea, državnog sekretara u Trumpa, a onda ostali redom krenu za njim. U zadnjim danima vladavine bivšem šefu CIA-e pa onda Trumpovom operativcu u demokratskom porobljavanju svijeta, nema više dolaska u Evropu. Neka tamo kod kuće nastavi da prepričava uz smijeh kako je kao prvi obavještajac svojevremeno, organizovao čak i kurseve na kojima su njegovi operativci učili “laganje, krađe i varanja po svijetu”. Posljedice su vidljive, doduše ne tek od odjednom Trumpa naovamo.
U grotesku se pretvaraju ovi zadnji sati vladavine Trumpizma i uspaničenih priprema u Vašingtonu kako bi inauguracija Joe Bidena, iduće srijede, prošla makar minimalno pristojno, eto barem bez pucanja i krvi. I sve to, sa hiljadama policajaca, vojnika raznih gardi i rodova vojske zabarikadiranih unutar Kongresa i drugih bastiona demokratskog svjetskog liderstva. Da se o hiljadama onih sa oružjem ispod civilnih mantila i jakni što se već danima šunjaju unaokolo i ne govori.
Gdje su bili i šta su radili oni što su kroz minule četiri godine imali nebrojene institucionalne prilike u tim bastionima demokratije da urade minimum neophodnog da sve skupa ne dođe do ovog crnog scenarija, niko ne propituje. Oni što su slutili da može ovako biti danas su u manjini. Istovremeno, nije malo onih što su ovakvom Trumpizmu služili, a sada se posipaju pepelom i pretrčavaju na “pravu stranu” koja se, eto, mora odbraniti u narednih pet dana. Ne samo u Washingtonu, već i na mnogim drugim uzavrelim mjestima širom Amerike.
Sa lukavom starom Evropom priča je jednostavnija i u skladu sa tradicijama. Onim imperijalnim nakon Velikog rata i ne baš onim slobodarskim nakon Drugog velikog rata. U međuvremenu i u okrilju Starog kontinenta, stasala je generacija koja se navikla na poklanjanje Americi i vlasti kapitala odande dirigovanog. Šuti i klimaj glavom iz vlastite kuće, pa kroz nekada ozbiljnu i principijelnu EU do Ujedinjenih nacija i njenih danas poniženih organizacija i principa. Sve do prije tri dana, kada je pomenuti ministar vanjskih poslova iz Luksemburga Jean Asselborn kazao Pompeu da ga neće primiti! I onda svi drugi, moćni Evropljani, kod kojih je protokol za uvijek velikog ministra odande već bio skockan, pohitaše da se slože sa dotičnim Jeanom, za “normalan i logičan potez”. Dakle, Pompeo, mrš!
E sad, neka zlopamtila će se sjetiti kako je taj Pompeo bio istaknuti operativac, što kao šef CIA-e, što kao Trumpov državni sekretar u brutalnom zabijanju noža u leđa svjetskim i istorijskim principima planetarno poštivanim u slučajevima koji su sustizali i rušili tu istoriju, a Evropa čak sve podržavala, što aktivno, što “diplomatskom šutnjom”. Od vlastitih kuća pa dalje do međunarodnih organizacijama sa UN kao njihovom kapom. Primjeri se ne mogu sakriti: Otimačina svetog Jeruzalema od onoga što je bio za tri najveće svjetske monoteističke religije i guranje u krilo jednom partneru Washingtona koji mu iznutra kapitalno utiče na život; Legalizacija otimačine Golana i stalnog pomjeranja granica okupirane Palestine u interesu istog partnera; De facto priznavanje Tajvana kao nezavisne države mimo višedecenijske politike “jedne Kine” što je upaljač ogromnog potencijala za razne pasjaluke na Istoku; Vraćanje staroj politici spram Kube proglasivši je, eto, “zemljom koja sponzorira terorizam” bez ijednog dokaza za ovo. Da se o vlastitom masovnom sponzoriranju terorizma u svjetskim dimenzijama ne govori; Proglašavanje jemenskih Houthia “novim teroristima” nad kojima terorizam Washingtonu bratske Saudijske Arabije divlja godinama; Šizofreni nastavak napada na Iran optužbom da su postali “nova baza za Al- Qaedu” uz zaborav – mimo svega drugog – da je od 19 u Americi optuženih napadača za 11. septembar petnaest Saudijaca i ni jedan iz Irana. Naprotiv, odande se vodi žestoka bitka protiv terorizma na Bliskom istoku, sponzoriranog sa Zapada…
I niko ni riječi, definitvne, jasne, nedvosmislene. Bezbrojne su prilike bile da nekada principijelna Evropska unija podigne makar obrvu, ako ne i ruku na svjetskoj sceni povodom ovih i ovakvih napada na “ljudska prava i demokraciju” ali – ništa od toga. Sada, evo, kada Trump u posljednjim satima formalne vladavine nečim što je “America First” pokušava da se održi na dasci koju je sam sebi namazao, onda je hrabrost Evrope ogromna u odluci da istureni Luksemburžanin iskaže njihovu temeljnu principijelnost i pravdoljubivost. Bacajući se istovremeno u naručje Bidenu, barem dok se ne procijeni kako će sve to tamo ići sa njim i ekipom koju okuplja oko sebe.
Teško je u ovakvoj situaciji ne sjetiti se istine prema kojoj u svakom političkom zlu veliki dio odgovornosti, naravno, ima onaj koji zlo smišlja iz vlastitih interesa. Ali, ništa manju odgovornost nemaju ni oni koji u svemu tome šute i dodvoravaju se proizvođačima zla iz svog interesa. Ili zato što su mali.
Priča o Americi i Evropi u ovom slučaju je očigledna. I ne samo njihova. Naravno, dimenziju joj dodatno određuje ogromni gabarit igrača. Ali jad nije manji ni kod malih. Za principe, kičmu i dignitet mjere su specifične i jasne.