Autor teksta: Jusuf Trbić
Devet dana nakon Bijeljinske, izglasana je i Tuzlanska rezolucija (11. decembra). Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, već da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestuje u vladi zbog zločina. Tekst je nešto kasnije ipak objavljen, istina u nešto blažoj formi, a potpisala su ga 22 ugledna građanina Tuzle.
Ali, to nije bilo sve. U sjećanju Tuzlaka ostalo je upamćeno izuzetno hrabro držanje muftije Muhameda ef. Kurta u spašavanju srpskog stanovništva Tuzle. Naime, početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba, kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici streljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda na Srbima, i to tako da se 6. januara digne u vazduh pravoslavna crkva puna vjernika, i da se zatim razori Srpska varoš u tom gradi i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.
Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih muslimana Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom ef. Kurtom ode njemačkom komandantu mjesta Hohbajeru i njegovom zamjeniku poptukovniku Vistu, i traži od njih da ovo spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da preduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog oddobrenja. Istovremeno su slične akcije preduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga ustaše se nisu usudile da sprovedu svoj plan.
Rezolucija za zaštitu Roma.
U jesen 1941. godine objavljeno je, koliko se zna, šest ovakvih apela : u Sarajevu ( i ulema i građani), u Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli, a pominju se i Trebinje, Bosanska Dubica, Visoko i još neki gradovi.
Poseban slučaj je Rezolucija za zaštitu Roma od 26. maja 1942. godine, koja je imala dugu predistoriju. Naime, u prvoj polovini jula 1941. godine ustaške vlasti su u Tešnju izvršile popis Roma, pripremajući njihov pogrom. Informaciju o tome iznio je Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula, tražeći istovremeno da se preduzme nešto za spas ovih ljudi. Svi prisutni su ga podržali, pa je odlučeno da se formira stručna komisija koja će uraditi elaborat za odbranu Roma i uputiti ga njemačkim i ustaškim vlastima. Komisiju su sačinjavali : Derviš M. Korkut, istoričar i prevodilac, kustos muzeja, Hamdija Kreševljeković, istoričar i akademik, Hadži Mehmed Hadžić, istaknuti intelektualac, pravnik i teolog ( autor kasnije rezolucije ilmije) i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za komisiju obaljao je tada mladi pravnikMuhamed Hadžijahoć, koji će kasnije prvi objaviti istinu o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine.
Autori elaborata su u tekst vrlo vješto utkali tezu da su Romi muslimani po vjeri i da se imaju smatrati dijalom muslimanskog naroda, što znači da bi njihov progon, bio, zapravo, progon muslimana. Uz elaborat je priložena i studija tada čuvenog dr Leopolda Glika «Prilog fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini», objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1896.godine, odnosno u «Wissenschaftliche Mitteilung aus Bosnien» od 1897.godine. U toj studiji su naglašene posebne etničke osobine Roma muslimana u BiH, koji su se po načinu života bitno razlikovali od ostalih Roma. Autor ih naziva «bijelim Ciganima». Za Rome pravoslavne vjere u elbaoratu se trvdi da su rumunskog porijekla, a pošto je Rumunija bila Hitlerov saveznik, njihov progon bio bio udarac Rumunima.
Bojeći se revolta muslimanskog naroda, Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu je pod brojem 32661/41. od 30. jula 1941. godine izdalo naredbu kojom su obustavljene mjere protiv Roma.
Ali, incidenti protiv Roma nisu prestali. Najteže je bio u Travniku, kad su u proljeće 1942. godine ustaše počele masovno Rome upućivati u koncentracione logore. Revoltirani ovim postupcima, Bošnjaci su u Zenici 26.maja 1942. godine objavili svoju rezuluciju koju je potpisalo 27 uglednih građana ( čuva se u arhivu Gazi Husrev begove biblioteke u Sarajevu). U tom tekstu se, pored ostalog, kaže :
«Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjele ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Alaha dž. samo oni koji se najtačnije drže propisa vjere.
Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana.»
Rezolucija postavlja zahtjeve :
«1. Da se najažurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da se odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30.VIII 1941. godine broj 32661/41. g. strogo respektira i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa, kao i svi muslimani koji imaju stalna boravišta, zaštite.
- Da se najžurnije zatraži da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore, povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
- Da se zatraži od mjerodavnih faktora da seone vlasti i organi koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41. pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.»
Nakon toga je i Ured reisul-uleme iz Sarajeva uputio predstavku vlastima, sa istim zahtjevima. U odgovoru koji je Ured dobio piše :
«Ministarstvo unutrašnjih poslova, na traženje potpredsjednika Vlade,brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu da se Cigani puste. Inače, svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog da muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog da, ukoliko koji Cigan bude upućen u logor, da ga ne primaju.»
Taj odgovor je objavljen u «Glasniku Islamske vjerske zajednice» god. X, br. 8, kolovoz 1942. str. 228-229, uz sljedeću instrukciju kotarsko-mearitskim povjerenstvima i džematskim imamima :
«Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja, upućujete se ujedno da ubuduće, pri svakom eventualnom ponavljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kućama temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva Vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis».
Ko tebe hljebom…
Zaštititi druge, po cijenu sopstvene glave, i to u poganim vremenima – to je primjer čovječnosti kakav se rijetko nalazi. Potpisnici muslimanskih rezolucija su znali koliko je to rizičan korak, ali nisu se kolebali. I platili su cijenu za to. Većina potpisnika banjalučke rezolucija je završila u logorima, ali se plemenitim Bošnjacima nisu svetile samo ustaše. Jednog od potpisnika Banjalučke rezolucije, Muhameda Tabakovića, četnici su vezali za kuću i živog zapalili, zajedno s kućom.
Zanimljivo je da je kralj Petar II Karađorđević, još u toku rata, na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu rekao :» Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš naujugledniji muslimani.»
I Draža Mihajlović je u proglasu 1944. godine istakao da su rezolucije muslimana iz 1941. godine «primeri svesti i građanske hrabrosti.» Ali, taj isti Draža Mihajlović je, sprovodeći plan svaranja Velike ( homogene) Srbije, predvodio i naređivao masovna ubijanja i progone Bošnjaka, da bi se stvorila etinčki «čista» teritorija za Srbe. Kao što znamo, sve se to nastavilo i u ratu protiv Bosne i Hercegovine od 1992-95. godine.
Inače, primjerak Banjalučke rezolucije čuva se u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu, i Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici svakako su znali za njega. Pa ipak, penzionisanog muftiju hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, posljednjeg živog potpisnika te rezolucije, novokomponovani četnici su pokušali zaklati 5. marta 1993. godine nasred ulice, preko puta džamije Ferhadije. Zahvaljujući ličnoj hrabrosti ostao je živ, ali su mu oduzeli imovinu i istjerali ga iz kuće. On ipak nije htio napustiti svoj grad. Ostaće upamćen kao veliki i častan čovjek, kao glavni imam Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom.
U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 103.000 Bošnjaka, ili 8,1 posto od ukupne populacije, po čemu su, na jugoslovenskom prostoru, nakon Jevreja Bošnjaci bili najveće žrtve fašizma. Pa ipak, Bošnjaci se, kao što vidimo, ni u takvim vremenima nisu odrekli svoje dobrote. Ali, drugi su se lako odrekli njih.
Po završetku rata komunističke vlasti su inicijatore i potpisnike Sarajevske rezolucije proglasili izdajnicima. Predsjednika «El Hidaje» Kasima ef. Dobraču je zbog toga Krivično vijeće Okružnog suda u Sarajevu 26. septembra osudilo na 15 godina robije. Poslije deset godina pušten je na uslovnu slobodu, a umro je 1979. godine.
Zašto su Bošnjaci kažnjeni zbog svoje hrabrosti, zbog brige i žrtvovanja za druge, dok su mnogi od njihovih koljača dočekali mirnu i dostojanstvenu starost? Zašto o muslimanskim rezolucijama nismo učili u školama, zašto ništa o tome nismo mogli pročitati u knjigama istorije, sjećanjima učesnika rata, zapisima bilo koje vrste, čak ni u novinama, zašto su ovako hrabra i plemenita djela namjerno gurnuta u zaborav? Da li je to bio nastavak preduge kazne za sljedbenike islama, ili politika kojom je trebalo zatrti jedan narod, da bi druga dva zadovoljila svoje hegemonističke pretenzije?
Odgovori na ova pitanja nisu poznati do dana današnjeg.
Muslimanske rezolucije (II dio)