I nikoga pretjerano nije briga što su neke naučne i kulturne institucije dobrano u živom blatu te ponižene i doslovno prose za opstanak.
Kako se to moglo dogoditi u zemlji gdje mnogi vole reći kako su ponosne patriote, ma šta to značilo. Kako se to moglo dogoditi u zemlji čiji se konstitutivni i svi drugi diče kulturnom posebnošću, raznolikošću?
A dogodilo se izvjesno jer malo gdje u ovoj državi i uspostavljenom “odnosu snaga” ima strategije, a još manje planova i glasova struke. Umjesto toga postratno društvo živi opći populizam, lažnu patetiku i još veću samoobmanu.
Gašenje Nacionalne biblioteke?
Ovih dana glavnim gradom struji vijest da je Nacionalna i univerzitetska biblioteka pred gašenjem. Ako to naglas pročitate i probate razmisliti o izrečenom postaje još paradoksalnije. Pred gašenjem je ona biblioteka koju su već jednom zamalo ubili, tako što su je granatiranjem sa srpskih položaja iznad opkoljenog Sarajeva zapalili i uništili skoro 90 posto fonda.
Svakog 25./26. augusta redaju se sjete o jednom kulturocidu, prepričavaju herojski podvizi pojedinaca koji su iz nekadašnjeg sjedišta spomenute biblioteke – Vijećnice spašavali što se moglo spasiti. I već sutradan sjeta staje, Nacionalna i univerzitetska biblioteka ostaju na vjetrometini nepostojanja sistema u nadi da će preživjeti do sljedećeg granta.
I kada ponovo izgovorite Nacionalna i univerzitetska biblioteka, ne možete a da ne zastanete nad veličinom tih riječi, veličinom institucije i njene važnosti, koju je inferiornost politike dovela do skorog gašenja.
Oni malo stariji sjetit će se da se već decenijama govori o nekom neriješenom statusu sedam institucija kulture, među kojima su i Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Zemaljski muzej, Umjetnička galerija, Historijski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Kinoteka Bosne i Hercegovine, Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe.
Političke paradigme
Sve te institucije nose ili prefiks ili sufiks nacionalne ili državne ustanove, a postdejtonska politika je u praksi učinila da su sve te institucije prepuštene samo jednom konstitutivnom narodu i jednom gradu, Sarajevu.
Nijedna vladajuća stranka ni iz Banje Luke niti Mostara do sada nije pokazala brigu ili se osjetila pozvanom da se pobrine za bilo koju od nabrojanih institucija. Ništa posebno nisu uradili ni njihove političke kolege iz Sarajeva pa su institucije kulture ostavljene da preživljavaju od milostinje zvane grant ili neke druge projektne pomoći kako bi isplatili plate, a kamoli održavali zgradu, uložili u neki segment ili nešto slično.
Najslikovitiji primjer bilo je zatvaranje Zemaljskog muzeja u periodu od 2012. do 2015.
Trenutno je katastrofalno stanje i u Umjetničkoj galeriji BiH, koja jedva ima novca za plaćanje režija, a kamoli za nešto drugo.
U stanju očaja prije nekoliko mjeseci vlasti u Kantonu Sarajevo usvojile su zakon o privremenom preuzimanju finansiranja sedam institucija kulture. Obećano je da će barem isplata plata biti redovna. Finansiranje pet institucija kulture preuzelo je Ministarstvo kulture i sporta, a dvije institucije i to Zemaljski muzej i Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Ministarstvo za visoko obrazovanje. I uprkos usvojenom zakonu i zakonskoj obavezi novca nema za Nacionalnu biblioteku, stoga upozoravaju da su pred gašenjem.
Dakle, neko je potpisao i preuzeo zakonsku obavezu finansiranja, ali to ne poštuje. To najbolje ilustrira sav paradoks sistema koji je uspostavljen. Jedan kanton je na sebe preuzeo da privremeno finansira neke institucije, jer se država ne čuje, ne može ili neko ne zna kako natjerati da može i da to budu državne institucije kulture.
A to privremeno može vrlo lako postati i trajno jer je politika tako posložila red stvari da je država sve manje vidljiva.
A kako će biti više vidljiva kad se politika svela na Instagram i Tiktok populizam, na plitke poruke koje se u turbo folk maniru prodaju širokim narodnim masama. Kako će institucije kulture ili nauke biti na iole većem stepenu cijenjenosti kada su u politici mnogi koji su vrlo izvjesno doslovno bježali od knjige, a kamoli da znaju šta je biblioteka, bibliotečki fond, galerija ili muzej. Kako će se više ulagati u nauku kad je danas “cjenjenije” koliko će političar dobiti lajkova na Instagramu nego hoće li opstati Nacionalna biblioteka?
U konačnici Nacionalna biblioteka može se i ugasiti, mnogi neće ni primjetiti da je nema, kao što je nisu primjećivali ni do sada, nažalost.
(klix.ba)