Piše: Jusuf Trbić
Oni koji su zapamtili stare dane, duge ko godina, nikako da se opasulje. Kakvo je ovo došlo vrijeme, haotično, ubrzano, nervozno, nikako da se sastave dan i noć, sve je razbijeno, pobrkan je svaki red, pa nisi više siguran koji će dan sutra osvanuti i hoće li nedelja opet doći poslije subote, ili će se desiti štagod neočekivano. Vrijeme je nekad teklo onako kako smo pisali pisma : sporo, pažljivo, redak po redak, od početka prema kraju, od glave prema repu. Znalo se ko i kako piše, ko poštu nosi, a ko pismo ili kakvu drugu pošiljku dobija. Pa je polako otvara, a srce mu bije : da li će se obradovati ili rastužiti? Ili će mu biti – onako…
Knjige kažu da su ljudi još od najranijih vremena imali potrebu da šalju poruke jedni drugima, jer to je bio temelj svake zajednice, a pogotovo države. A vlast ko vlast – mora da naređuje i prati šta ko radi, da organizuje i brani državu, i sve to zahtijeva pisanje i slanje raznih obavijesti, papira, robe, svega i svačega. Zato je najveća civilizacija starog doba, egipatska, organizovala razgranatu, preciznu i savjesnu poštansku službu, i to još dvije hiljade godina prije nove ere. Po cijeloj zemlji su bile podignuta poštanska stajališta – za glasnike koji su išli pješke, i glasnike koji su jurili na konjima i devama, i to na svakih šest sati hoda, to jest jahanja. U svakoj stanici je vođena precizna evidencija o tome šta je stiglo, a šta otišlo i kada. Istoričari kažu da je sve bilo toliko uredno i precizno, da to i danas djeluje čudnovato. U Kini je poštanska mreža uspostavljena hiljadu godina prije nove ere, u vrijeme dinastije Chan, a u Staroj Grčkoj pola milenijuma kasnije. Tu je tek sve bilo tako dobro organizovano, da ni ratovi nisu mogli zaustaviti protok poštanskih pošiljki između gradova-država, a kamoli unutar jedne državne zajednice. Kažu da je Persija imala nevjerovatno razvijenu mrežu puteva i poštanskih stajališta još u šestom vijeku prije nove ere, a vrhunac je poštanska služba starog doba doživjela u Rimskom carstvu. Do četvrtog vijeka naše ere Rimljani su izgradili 75 hiljada kilometara tvrdih, stabilnih puteva, koji su u ono vrijeme bili ono što su danas najsavremeniji autoputevi sa nekoliko traka u jednom i drugom smjeru. Poštanski saobraćaj se dijelio na obični i brzi. Obični je prevozio pisma, robu i putnike 40 do 70 kilometara za jedan dan, a brzi – zamislite – do 190 kilometara za jedan jedini dan. Postojala je posebna poštanska služba, posebni zakoni i pravila, i sve je vijekovima funkcionisalo besprijekorno. Sve dok se Rimsko carstvo niuje raspalo, a svijet razdrobio na mnoštvo država kojima takav sistem nije bio potreban. Tek kad je taj svijet, nakon velikih otkrića, raširio svoje granice, pošta je opet postala važna.
Razvoj saobraćaja je sve to ubrzao, pa je početkom XIX vijeka poštanska služba postala državno vlasništvo i razgranala se po svim meridijanima. U Austriji je 1842. godine štampana prva poštanska marka, i to je bio pečat na konačnu komercijalizaciju ove važne djelatnosti.
………………
U Bosni su prije dolaska Turaka rijetka pisma nosili glasnici, što su sebi mogli priuštiti samo vladari ili najbogatiji plemići. Turska je uspostavila svoj poštanski sistem, sa razgranatom mrežom stajališta, koja su se zvala menzilhane ili postehane, gdje su tadašnji poštari mogli zamijeniti konje i odmoriti se. Dugo su tu službu obavljali Tatari, poznati kao izuzetni jahači, a onda je narod sve te starostavne poštare prozvao tatarima. Prema rijetkim istorijskim izvorima, i u Bijeljini je postojala menzilhana, o čemu svjedoči i jedan oglas objavljen u Službenom listu “Bosna” iz 1867. godine, kojim se menzilhana daje u zakup za 500 groša.
Kako je zabilježio Mustafa Grabčanović, 1851. godine uspostavljena je stalna poštanska veza između Srbije i Bosne, prema sporazumu srpske vlade i
bosanskog valije, koji 22. marta te godine šalje izvještaj u Beograd o tome. U njemu piše : …” da se od sada pisma i amaneti iz Srbije u Bosnu, i obratno, svake sedmice u naznačene, za poštansko tečenije dane, šiljati mogu. Za saveznu tačku uzeta je, sa srpske strane, Karantin Rača na ušću Drine, gdje od lanjskog ljeta jedna uredna pošta postoji, a sa bosanske strane Bijeljina, sa jednim odjeljkom u Turskoj Rači, gdje je poštar bosanski namješten…”
Prvi pravi poštanski ured otvoren je 1867. godine, a već sljedeće godine Bijeljina je spojena telegrafskom linijom sa Sarajevom, preko Brčkog i Tuzle. Uskoro, 1874. godine, i Porta je potpisala međunarodnu konvenciju o obaveznom uvođenju poštanskog žiga, a pored jahaćih i tovarnih konja, poštanski saobraćaj se obavljao i zaprežnim vozilima, kad je to bilo potrebno. U novootvorenoj Pošti, od 1868. godine do dolaska Austro-Ugarske, radio je poseban službenik, a uskoro su bila trojica. Samo deset godina prije dolaska nove vlasti, 1868. godine, Bijeljina je telegrafom povezana sa Sarajevom, što je za ono doba bio veliki događaj. U Službenom listu je tada zapisano : “ Onog dana kad je 1868. godine uspostavljena telegrafska veza između Tuzle i Bijeljine, a od Tuzle za Sarajevo već je postojala, iz Bijeljine je taj isti dan više od 30 depeša tim telegrafom stiglo u Sarajevo, jer je Bijeljina za trgovinu važno mjesto.”
A kad je došla austrougarska vlast, mnoge službe, pa i poštanska, bile su temeljito modernizovane. Bijeljina je uskoro povezana telegrafskom vezom i sa Zvornikom, a Pošta je iz nekadašnje zgrade, preko puta današnje kafane “Bled” premještena u zgradu preko puta restorana “Lovac” ( Stara Pošta), i tu je ostala sve do četrdesetih godina prošlog vijeka. U to vrijeme, u doba Austro-Ugarske, pošta je, zajedno s ljudima i robom, otpremana posebnim kočijama, diližansom, s naoružanim čuvarem na prednjem sjedištu i paketima na krovu. Poseban napredak je zabilježen sa uspostavljanjem prvih telefonskih linija, uoči Prvog svjetskog rata.
Poštanski saobraćaj je uvijek zavisio od puteva, a u Kraljevini SHS Bosna se time baš i nije mogla pohvaliti. Ipak, nešto prije 1930. godine pojavila su se velika motorna vozila, koja su korištena i za otpremu pošte, a od te godine Bijeljina je bila povezana stalnim autobuskim linijama s okolnim većim gradovima.
Nova Pošta je izgrađena od 1940. do 1942. godine, i tu radi i danas. Od 1958. godine počela je postepena modernizacija puteva, najprije putnih pravaca prema Rači ( a time i Beogradu), Tuzli ( pravac za Sarajevo), prema Brčkom i Zvorniku. Danas se Bijeljina može pohvaliti i asfaltiranim putevima u svim selima.
A Pošta radi i danas, i ništa je ne može zamijeniti. Bar za sad. Pisma stižu redovno, pogotovo od Suda, Poreske uprave ili kakve druge državne službe koja traži da joj se plati, bez odgađanja. Stižu i pošiljke, najviše iz inostranstva, mada ovdašnji ljudi najviše vole da im se rođaci i familija jave kakvom uplatnicom. Jednostavnije je, a i brže ide. Novo doba zapljuskuje i ove obale, i nije više sigurno dokle će još poštari hodati našim ulicama, i pisma donositi. Prolazi naše vrijeme. Kad pogledamo iza sebe – puste, duge godine, kojih više nema. A pred nama rijeka budućih dana, mutna i neizvjesna, i nakon nje – tama.
Valja nama, jednog dana, preko rijeke…