Piše: Jusuf Trbić

Dragi tata u daljini

 

Joj, sad si ti volkačke oči otvorio, otkud sad tata, kad te nikad nismo tatovali. Hoću uzinad! Kad mogu ovi iz kojekakvih gudura da imaju tatu, što ne bih i ja? Nisam ni ja zadnji. Nije ni njihov takozvani tata bolji od mog babe. Pa kad taj babo zvani tata more tako da se zove, more, vala, i moj. Ti si bar hodo po asfaltu, na tvojim su temeljima sagradili biblioteku, mada ti, doduše,  nikad nisi bio član. Nije taj takozvani tata ništa bolji od tebe, da znaš.

Dragi babo, to jest tata. Evo, sjedim i mislim šta da ti pišem, mislim u sebi, nako šutke, u unutrašnjem smislu…Jebiga, znaš kako se misli! Al kad bolje promislim, nema tu šta da se misli. Da te pitam : Jesi li  dobio auto što sam ti poslo? Da li ti se sviđa? A da znaš kako sam se napatio oko njega! Prvo smo dva dana hodali po zimi, tražili šta da kupimo, smrzli smo se ko guzice. Pa smo ganjali onaj tehnički pregled, pet puta su nas vraćali da nešta popravimo, smrzli smo se ko dupeta. Onda smo vozili auto u Austriju, da ga predamo Seadu, smrzli smo se ko prkna. Ko mi više spomene auto poginuće najmanje dvaput. I sad, evo, mezetimo da dođemo sebi. Ima svega, krila od majmuna i džigera od leptira, bataka od kaktusa i nogu od ajkule, svega ima, valjda se malo oporavimo.

Al mogu ti reći da nisam zadovoljan tvojim ponašanjem. Drugi imaju tatu u Parizu ili Londonu, pa im je tata Francuz il Nijemac, a u mene tata u Republici Srpskoj, pa je Republikanac. Đe to ima? To samo na tebe liči, da se tako ponašaš. Doduše, nije bolje ni u toj Federaciji, tamo su stanovnici Federalci. Sreća da nije Pederacija.

A mi ti ovdje čistimo i peremo, ribamo i metemo, ne smijemo niđe otići, jer ako odemo samo na heftu, usmrdiće se pola Duisburga. I nama, doduše, po malo opada poso, izgleda da su Nijemci u nekakoj krizi, pa manje jedu, a čim manje jedu…i za nas je manje posla. Jedva čekam nedelju da se naspavam. A onda ti obično bahne ponedeljak, kad mu se najmanje nadaš, pa sve isponove. Tako ti je kod nas.

Da ti ispričam ovo. Našla moja hanuma meni i Nihadu kod nekake Švabice da joj ofarbamo plafon i radijatore i udarimo tapete. Nihad jedva dočeko. On ti jednu sedmicu ne radi, a drugu odmara, pa ponovo. Nema posla. Nismo mi to nikad radili, Nihad jest malo, ja ni malo, al nema veze. Stigli mi, presvukli se, soba velkačka ko igralište u školi u Gvozdevićima, Nido zamutio farbu, popeo se na merdevine, pa počeo da farba plafon. Ja se okreno radijatoru. Švabica ode da nam kupi doručak. Kad, čujem ja : Pljuus! Okrenem se, i imam šta da vidim. Nido sišo da pomakne merdevine, a ona ti se kanta ozgo strmopizdila, pravo na njega. On je dočeko ko Safet Sušić na prsa, pa je spustio na nogu. Lije polako ona farba niz njega, stoji Nido, ko Tito u Kumrovcu, ni prstom da mrdne. A bijel ko polarni međed. Što bi rekli kod nas u Karanfil mahali : « Stoji čojk šokirat, ko da je dobio stajaću pepilepsiju». Jedva sam ga dozvo k njemu. A i mene spopali živci, čini mi se, dobiću turbekulozu od nerviranja.

Al valja žuriti, da ne bahne Švabica. Prostrem ti ja novine, da more Nido doći do kupatila a da ne zasere sav stan, kad- u kupatilu žena potopila zavjese u kadu, a Nido ne mere da stane u lavabo, da ga ubiješ. Jedva ti se on malo opro, obuko opet ono u čemu je došo, ja pobaco još novina po podu da se ne vidi, kad, eto ti Švabice. Čudno joj, prošlo pola sata, mi ni makli nismo, al šuti. Ja, kad se okliznu na onu farbu, pa diže nogu ko ona što igra na ledu, i da se ne ufati za moj organizam, ode kroz prozor, svega mi. Nije se ufatila kako ti misliš, već nako, da ne padne.

Al smo na kraju dobro prošli. Kako i ne bi, kad sam ja piso sate, pa ispalo ko da smo ofarbali neboder.

Inače, ko šta radi, mi samo slušamo vijesti, valjda se i ovo nekako završi. Sjedi neki dan s nama Brano, fin čoek, Tuzlak, pa veli : Znaš kaki smo mi Srbi? Što, pitam ja. Pa, Srbe možeš pobijediti, al nema šanse da ih ubijediš da si ih pobijedio. Svašta.

Pričamo mi tako neki dan, ja spominjem tebe, kako si pošten čoek, i tako, a Zulfo veli : i moj je babo  bio pošten, al mu mati to nikad nije oprostila. Svakavih insana ima, šta ćeš.

A mi ti  učimo i jezik, da znaš, idemo na kurs.To se ovdje zove kurc kurs. Al mi nezgodno kad me neko pita : na kakom si to kursu bio? Sramota me da kažem.

Za sad toliko, pa ću se opet javiti.

 

                                                              (Nastavak sutra)