Piše: Jusuf Trbić
Kad je svojevremeno njemački kancelar Vili Brant kleknuo u Aušvicu pred uspomenom na žrtve holokausta, bilo je to ne samo priznanje istine, već i simbolični čin kajanja u ime čitavog njemačkog naroda. Priznati istinu i izraziti kajanje – to je ljudski, moralni postupak, jednostavan i upečatljiv. Njemačka je od sloma nacizma svakodnevno čistila svoju krivicu za nečuvene zločine, priznavanjem istine na svakom koraku: u medijima, u školskim udžbenicima, u istupima političara, u klimi koja se gradila dugo i temeljito. I to je, između ostalog, bio razlog što niko nikada nije javno rekao da su Nijemci genocidni narod. Ali su mnogi postavljali putanje krivice i kolektivne odgovornosti, s obzirom na to da je veliki procenat Nijemaca aktivno ili pasivno podržavao Hitlera. Veliki njemački mislilac Jirgen Habermas je pisao: „Nema kolektivne krivice. Svako ko je kriv mora za to da odgovara kao pojedinac. Ali, postoji nešto kao kolektivna odgovornost za intelektualnu i kulturnu situaciju u kojoj su mogući masovni zločini.“ Drugi veliki njemački mislilac, Karl Jaspers, u čuvenoj knjzi „Pitanje krivice“, nastaloj iz serije predavanja o duhovnoj situaciji njemačke nacije, napisao je: „Da smo mi Nijemci, da je svaki Nijemac na neki način kriv, u to ne …može biti sumnje.“ Naravno, ne može biti kolektivne krivične odgovornosti, jer se ne može suditi cijelom narodu, ali postoji politička i moralna odgovornost naroda, koji bira i podržava zločinački režim. Uostalom, Njemačka je platila visoku cijenu onoga što je njen režim učinio u Drugom svjetskom ratu, pored ostalog i oduzimanjem Istočne Pruske, koja je činila četvrtinu teritorije države. Slično je dogodilo i Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata.
Ima li kolektivne krivice ili bar moralne i političke odgovornosti za ono što se dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka na tlu bivše Jugoslavije? Raspad naše nekadašnje države izazvao je Miloševićev režim uz nesebičnu pomoć Tuđmana i hrvatskih nacionalista. I uz oduševljenu podršku širokih narodnih masa, kako se to nekad govorilo. Svi, ili skoro svi, znali su šta se dešava, ali podrška zločinima u ime nacije bila je tada ogromna, a ni danas, kako se čini, nije mnogo manja. Uvijek su krivi oni drugi, istina je samo naša, a lažna slika života, koju produkuje etnički nacionalizam, dostiže razmjere apsurda. Laž je uzdignuta na pijedestal svetinje, laganje, čak i o najočiglednijim stvarima, postalo je nacionalna svetinja, ko ne laže taj je izdajnik. Nacionalistička politika je proizvela moralnu otupjelost čudovišnih razmjera, tuđe žrtve su postale potpuno nevažne. Čak ni ubijanje djece nije vrijedno pomena, ako su to tuđa djeca. U Bijeljini nikad ni jedan medij, ni jedan političar, intelektualac, javni radnik, sveštenik, nije rekao ni jednu riječ priznanja, osude ili kajanja zbog ubijanja nedužnih ljudi, pa čak ni djece. Za djecu Sarajlića, Sejmenovića i Malagića svi znaju, niko ništa ne govori. Nikoga to ne interesuje, čak ni obične ljude, moralna neosjetljivost je postala obilježje vremena. Šta više, sve češće se zločini i zločinci slave kao vrhunac rodoljublja, kao bogougodno djelo, kao primjeri za ugled i međaši nacionalne istorije, uz masovnu podršku ogromne većine naroda.
Ako u svemu tome, kako neki tvrde, nema kolektivne odgovornosti, onda nema ni kolektivne nevinosti, i države i narodi treba da snose posljedice svojih postupaka. A časnom pojedincu ostaje stid, koji je danas prognan sa naših prostora. Veliki Poljak Adam Mihnjik je govorio da je najveći čin patriotizma kad je pojedinac u stanju da se zastidi zbog svog naroda i svoje države. Veliki pisci Herman Broh i Tomas Man pisali su istrajno o kolektivnoj krivici njemačkog naroda, pjesnik Hans Magnus Enscenberger je govorio da bez podrške navodno „nedužnih“ civila, nacisti nikad ne bi došli na vlast, a sineasta Hans Jirgen Zibeberg u svom filmu „Hitler, film iz Njemačke“ postavlja pitanje: „Ko bi Hitler bio bez nas?“
Ko bi i šta bi bili Milošević i Tuđman, Karadžić i Boban, Šešelj, Ratko Mladić, Arkan i Mario Kordić, ko bi i šta bi bili vladari naših sudbina, od Izetbegovića do Vučića i Dodika, da nema nas, koji sa zahvalnošću primamo svaki jaram na vrat i svaki žig na čelo, koji nas svrstava u poslušne, slijepe i gluhe sljedbenike naših domaćih jahača Apokalipse? Zar je teško priznati očigledne istine koje svi znamo. Nikad ni jedan Bosanac ili Bošnjak nije, u uniformi i s oružjem u ruci, prešao na drugu stranu Drine, da u Srbiji napada gradove i sela, a na nas se 1992. godine sručila oluja iz Srbije koja i danas pokušava da ostvari u miru ono što nije uspjela u ratu. U Bijeljini ili Banjoj Luci nikad nikakvih sukoba nije bilo, ali je bošnjačko stanovništvo pobijeno i pometeno u ime osnovnog ratnog cilja: stvaranja etnički čistih teritorija. Republika Srpska je načičkana masovnim grobnicama ubijenih Bošnjaka, nema ni jedne jedine u koju su bacani Srbi. Za strašne koncentracione logore niko nije kriv, ni za opsadu Sarajeva, ni za zločine u Bijeljini, Brčkom, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Prijedoru, ni za opsadu Sarajeva, Bihaća i Goražda. Biljana Plavšić je svjedočila u Hagu da je Milošević bio neprikosnoveni komandant, a da su naredbe političkom i vojnom vrhu bosanskih Srba stizale dnevno iz Beograda. Iz Srbije je dolazilo sve: od tenkova i granata, do cigareta i nafte, ljudi su prisilno mobilisani i odvođeni u Bosnu, svi oficiri Mladićeve vojske, uključujući i Mladića, bilio su na platnom spisku Vojske Srbije. Sve se to zna, ali danas je u Srbiji, a posebno u entitetu RS teško naći bilo koga, od akademika do čobana, ko je spreman da govori o tome. Pa, gdje su svi oni tada živjeli i gdje žive danas, kad ne znaju ili neće da znaju za takve stvari? Strategiju negiranja zločina i nastavka agresije drugim sredstvima osmislila je SANU i izložila je u dokumentu poznatom kao Memorandum 2. Zločini Miloševićevog, a zatim i Tuđmanovog režima bili su planirani, projektovani i brižljivo sprovedeni, imali su za cilj eliminisanje nepoželjnih, ali i uspostavljanje velike laži kao jedine zvanične istine. Uz to, cilj je bio i homogenizacija pripadnika svog naroda, kako bi se sva krivica, ako je bude, svalila na narod, i na tome insistiraju oni koji su u svemu učestvovali, a i danas su na vlasti. Njihova logika je jasna: za sve treba okriviti cio narod, a pošto nema kolektivne odgovornosti, niko nije kriv, pa ni oni koji su sve to i napravili. To je smisao stalne incijative Vučićevog režima i njegovih pomagača da svaku priču o genocidu prebace na navodne pokušaje da se okrivi narod, o čemu niko u svijetu, osim njih, ne govori. Zločini se istovremeno i negiraju i slave, u tome nema razlike između vlasti i opozicije, narod poslušno slijedi svoje čobane, tama nemorala i bestidnosti okupirala je i glave i srca i čini se da više nema izlaza iz ovog tunela bez kraja.
Da li će makar neke buduće generacije naći put ka svjetlosti, ili će naši životi, sjećanja i savjesti zauvijek potonuti u ovu provaliju beščašća?