PRESUDA ZA ZLOČIN U SELU LOKANJ: Srbijanska DB organizirala, danas presuđuju nedostupne sitne ribe
Zločin u zvorničkom selu Lokanj jedan je od brojnih krvavih tragova koje je srbijanska Služba državne bezbednosti ostavila za sobom ’90-ih godina u Bosni i Hercegovini.
Sud Bosne i Hercegovine izrekao je prvostepenu presudu kojom je Miroslav Marković osuđen na 13 godina zatvora za zločin počinjen u selu Lokanj kod Zvornika u ljeto 1992. godine, kriv je jer je učestvovao u ubistvima, zatvaranju i zlostavljanju 67 bošnjačkih civila u julu 1992. godine. Marković, koji je nastanjen u Austriji, nije se pojavio na izricanju presude.
Ranije su zboog zločina u Lokanju osuđeni Ljiljan Mitrović, Mile Vujević, Vukašin Drašković i Gojko Stevanović osuđeni na ukupno 53 godine zatvora, dok su Goran Maksimović, Slavko Perić, Rajo Lazarević i Mićo Manojlović oslobođeni optužbe.
Zločin u zvorničkom selu Lokanj jedan je od brojnih krvavih tragova koje je srbijanska Služba državne bezbednosti ostavila za sobom ’90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Oni su pomogli lokalnom SDS-u prilikom osnivanja Kriznog štaba podjele naoružanja svim svojim članovima i simpatizerima. Ključna osoba u podjeli oružja bio je Radivoje Đorđić. Ostali su morali plaćati oružje, o čemu svjedoči Stjepan Mitrović, u to vrijeme predsjednik lokalnog ogranka Srpskog pokreta obnove. “Naši gastarbajteri slali su opremu i plaćali 100 švicarskih franaka mjesečno onima koji su išli na liniju kako bi čuvali selo i njihovu imovinu.”
Obližnji je Teočak u to doba već blokiran, nema lijekova, hrane, municije. Oni koji poznaju teren organiziraju marševe ka slobodnoj teritoriji kako bi osigurali namirnice. Za njihove se prolaske brzo saznalo u Zvorniku i Ugljeviku. Ujutro, 13. jula 1992. godine, u Lokanj iz Ugljevika stiže tridesetak policajaca. U selu je već odavno pripadnik DB-a Ljubo Bošković zvani Hejs. Stigao je, navodno, još u februaru iz Borova Sela kako bi obučio ljude i pripremio odbranu sela. Hejs je smješten u kući Gordane Lazarević. Njen muž, lokalni pop, poginuo je u borbi u Skelanima.
“Niko od nas mještana ne zna otkud on tu. Stalno je bio s popadijom. Vidjeli smo da je obučen i da zna s vojskom. Ja sam ga vidio u Loknju i 14. jula”, pričao je godinama kasnije Dragan Tejić, jedan od mještana Loknja. “Došao je da obuči specijalnu jedinicu. To je bilo po zadatku vojne i državne bezbjednosti. Nismo imali povjerenja u njega, bio je vrlo sumnjiv”, sjeća se i Stjepan Mitrović.
Tog 14. jula saznat će se i zašto je Hejs poslan u selo. Iz Teočaka i ka njemu već nekoliko puta prolazile su kolone civila i rijetki vojnici. Neki da se spasu od noža, neki da odu po zalihe. Kapetan Hajrudin Mešić, komandant odbrane Teočaka, već odavno smeta. Njegov je želja spojiti se sa slobodnim teritorijama i razbiti blokadu. Stoga je skovan plan pljačke i masakra.
“DB zna da u koloni idu i ljudi koji nose novac, plan je da se novac opljačka, da se pobiju ljudi kako više ne bi bilo povratka na staro. DB je sve osmislio preko svojih ljudi koji su već bili na terenu i onih koje je poslala u Lokanj”, tvrdio je advokat Duško Tomić. On zna što govori. I sam je, punu deceniju, do sredine osamdesetih radio za DB u Beogradu.
Tog 14. jula 1992. godine, po noći, oko 120 ljudi kreće iz Teočaka. U koloni uglavnom muškarci, dvije žene i jedno dijete. U zoru je kolona presječena. Pucnjava traje oko sat vremena, odbrana je bezuspješna jer je u koloni tek lovačko oružje i nekoliko pištolja. Spasiti se uspjelo pedesetak ljudi. Ostalih sedamdeset uhvaćeno je u šumi i odvedeno ka selu.
U selu zarobljenike razdvajaju u dvije grupe. Jednu grupu odvode na ispitivanje u lokalni Dom kulture. Svjedoci tvrde, policajac Stjepan Simić ih je ispitivao u Domu, a u selo su dolazili i čelnici ugljevičke policije Vinko Lazić i Borko Đurić. Među zarobljene s nožem upada popadija Gordana Lazarević. Traži da sazna ko joj je ubio muža, traži da se zarobljeni pobiju. Strijeljanja su počela kasnije tokom dana. “To i mala djeca znaju. Jedni su ubijeni i bačeni u jamu Čarkovača, a drugi su pobijeni kod crkve”, kazao je Dragan Tejić, bivši pripadnik Lokanjske čete VRS-a.
Stjepan Mitrović svjedoči da je veću grupu zatočenika, četrdesetak osoba, iz sela ka jami, koju su sebi sami morali iskopati, vodio Radivoje Đorđić. On je i učestvovao u njihovom strijeljanju. “Krenuli smo tragom odvedenih. Došli smo do jame. Na ljude su pucali. Puca Đorđić, puca Ljubo Hejs… Puca i Vukašin Drašković. Ljudi stoje, ne znam jesu li vezani. Vidim jedno dijete. Te oči nikada nisam zaboravio. Otrgnuo se i potrčao ka nama. Viče: ‘Čiko, spasi me, pokrstit ću se, ići ću u crkvu.’ Od nas ga je odvukao Drašković, viče da naša crkva nije stadion da svako u nju ulazi. Odveo ga je ka jami. Tu su ga ubili. Svi su pucali”, svjedoči Mitrović i nastavlja: “Druga grupa, koju je policija odvojila i odvela na ispitivanje u komandu u seoskoj čitaonici, pobijena je iznad crkve. Znam ko ih je pobio, Mićo Tomić. On je bio monstrum.”
U međuvremenu, u selo vojnim PUCH-om dolazi izvjesni Stevo, izaslanik iz komande brigade. Nedugo nakon njega, stigao je i autobus. “Stevo razgovara s policajcima, traži da se ljudi puste i prebace u Bijeljinu”, kaže Mitrović. No, zarobljeni Bošnjaci već su pobijeni. Spašene su samo dvije žene, dvoje djece te nekoliko muškarca. Među njima i Sead Mujkanović. Njih autobusom voze ka Zvorniku, gdje će u zatočeništvu ostati nekoliko mjeseci. “Moj je posao ovdje završen”, govori Stevo, sjeda u PUCH i odlazi iz sela.
“On je došao kako bi uzeo pare za koje su znali da se nalaze kod nekog od zarobljenih. Ali je zakasnio, pare su drugi već uzeli”, tvrdio je advokat Duško Tomić. Večer nakon akcije srpska televizija emitira izvještaj o uspješnoj akciji VRS, koja je u selu Lokanj eliminirala sedamdeset pripadnika “Zelenih beretki”. Odmah nakon akcije, iz sela nestaje Ljubo Bošković Hejs. Odlazi ka Beogradu i gubi mu se svaki trag. Neki tvrde da je ubijen koju godinu poslije. Drugi, pak, tvrde kako mirno živi u Americi. Ondje gdje je nakon svega otišla i Gordana Lazarević. Mićo Tomić je poginuo. Kući se vraća Radivoje Đorđić. Policijskim poslovima vraća se Vinko Lazić. Tijela ubijenih razmijenjena su nekoliko mjeseci poslije. Barem ona koja su pronađena kod crkve. I u jami Čarkovača.
(stav.ba)