SVE JE TO BOŽIJE DAVANJE
Ovaj današnji dan mi je nekako potežak. Valjda se smjenjuju ljeto i jesen, sunce i kiša, vrućina i hladoća, pa me to čini razdražljivom, neuobičajeno “podlom”, navodi na misli i sjećanja koja iako budem znala objasniti nisam sigurna da će svi razumjeti. Ali, pokušaću, jer ja sam mnogo toga pokušala u životu i ostala živa živcata, baš onako povremeno sirovo i surovo iskrena i prema sebi i prema drugima, pa hajde, što ne bih i ovaj put.
Gledam i slušam već godinama ono, kad je neko bolestan, to ti je Božija volja, Božije davanje, kad se rodi dijete bolesno, a ono opet isto Božija volja i Božije davanje, kad umre neko mlad, Božija volja i Božije davanje…I sve tako, kad se ne može objasniti neka Božija “nepravda”, to ti je od Boga! A ovih dana sve bruji, svi “podvriskuju”, svi navijaju ZA ili PROTIV parade ponosa u kojoj Bogom dati pripadnici LGBT populacije pokušavaju ponosno pokazati svoju seksualnu opredijeljenost. Eeeee, ta seksualna opredjeljenost, kako to gordo zvuči! Iskreno, nemam ništa protiv, mada mi je malo prenapadno pokazivati koga voliš i ko te voli, ali pored mene slobodno mogu proći. Neću im ništa! A sigurna sam da ni oni neće nikoga ujesti, ni razbiti nekome glavu, odrubiti je ili nekoga ubiti. Jesu “malo” napadni sa pokazivanjem i ljubljenjem, držanjem za ruke i tako to, ali sve je to “nečije” davanje. Nekada se govorilo da je to neka “visokoumna bolest”, a i bolest je od “nekog”ili “nečeg” data. Ali, ni to nije više. Hvala Bogu, svi ozdravili. I tako, gledajući današnju paradu “brižnih” roditelja i jednog sindikalnog vođe i pripremajući se za onu sutrašnju paradu ja se sjetim Duške (ili Duška ), sad već proslavljene Kleopatre, sjetim se tetke Hane i njenog susreta sa Duškom kod zajedničke frizerke i tetka Haninog veeeelikog otkrića. Ko od nas koji smo živjeli i kretali se po Bijeljini nije znao Dušku ? Mislim da takvih u mojoj, a i u onim okolnim generacijama nije bilo. Uvijek nasmijan(a) , uvijek koketan(a), ali nikad mrkog pogleda i nikad zlobe u njemu. Pjevao(la) je po kafanama, igrala(o) onako pravo ženski, mazno i zarađivao(la) za život. Nikom smetala(o), a i niko joj nije smetao! Ali, moja tetka Hana nije znala to. U frizerskom salonu je upoznala mladu ženu u minjaku, nasmijanu , razdraganu, duge kose i našminkanu. Činila joj se malo čudna, ali Bože moj, svi smo mi malo čudni, sve je to Božije davanje. I raspričale se one sve u tom frizerskom salonu, kafica se popila po običaju, čekali na svoj red da sjednu prvo da operu kosu, pa da im onda naviju na drvene vitlere, pa onda da malo odstoje vitleri na glavi, pa onda pada nova frizura i tako dalje…I dok je moja tetka Hana sa drvenim vitlerima čekala da joj se ukovrdža kosa, došao je red na Dušku da opere kosu. Možete zamisliti tetka Hanino zaprepaštenje kada je, sjedeći nasuprot Duške, u minjaku ugledala (kako mi je ona tad rekla ) “alatku”! Ali, ostala je pribrana, sjedila je u salonu sve dok njena trajna nije bila gotova, trudeći se da ne izgleda ko’ da je s Marsa pala. I sad kad je ta parada ponosa postala aktuelna, ja zamišljam moju rahmetli tetka Hanu kako se dostojanstveno trudi da ne primijeti Duškin “ponos”, čineći se nezainteresovanom za bilo čiji “ponos”. E, tako to i ja sad radim. Što rekli vjernici, sve je to Božije davanje i Božija volja, svi mi imamo svoj način razmišljanja, ali u naše glave i umove možemo samo mi. Kakvi smo prema svojim najbližima, majci, ocu, mužu, ženi, djetetu, to ostaje ukopano u temeljima naše porodice i vaspitanja naše djece. Mnogi od nas nisu isti na ulici i u domu, na “fasadi” i u glavi! Tuđe istine su nam draže od naših, zbog “grijeha” tuđe djece visoko podižemo i ruku i glas, a sakrivamo svoje i “grijehe ” svoje djece. Svako od nas bi volio nastavak “loze” i da su nam djeca hetero, ali treba li ubiti tuđe zato što je homo, ili ne daj Bože, svoje ? Čije je to davanje?
I opet ću se vratiti u svoj stari komšiluk, u jednu prelijepu ulicu, među meni draga lica koja više ne žive ni tamo, a ni bilo gdje drugdje. U toj ulici uvijek je bilo mnogo djece, pa su ta djeca dobila svoju djecu, pa su ta djeca djece počela da odrastaju i neke od njih čuvale su njihove bake. I tako djeca se igraju, trče, skaču, ne slušaju …I kaže jedna baka drugoj :”Vala, kakvo ti je unuče lopov, da je moje ja bih ga istukla!” A druga baka reče:” Da je tvoje i ja bih ga istukla”.
Možda ste me razumjeli, a možda i niste. Možda sam opet otišla predaleko i preširoko u svojim mislima, u svojim sjećanjima, u svojoj sirovoj i surovoj nakani da objasnima da svako ima svoj “ponos” i neka se svako za njega “brine”. Nije sve ni u “fasadi”, a ni u paradi.
(nastaviće se)