(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Ljudi su potrošna roba. Obično nisu, ali za fašističku svijest svaki pripadnik nepoželjnog naroda jeste upravo to : potrošna roba. I može se potrošiti za različite stvari : da se naplati neki izmišljeni dug od prije 500-600 godina, da se kazni neko ko se zamjerio bilo kojem Srbinu, da posluži kao primjer drugima, da se da novi signal Bošnjacima da im nema mjesta tamo gdje su živjeli vijekovima, da radi one poslove koje nisu za Srbina, na primjer da čiste ulice, da okopavaju njive ili kopaju rovove, da se na njima vježbaju revnosni mučitelji, da im se uzme krv koja treba srpskim ranjenicima ( a ranjenicima nije bitno je li to čista, ili ona «nečista» krv, važno im je da prežive), da im se uzmu pare, da se na njima pojača nacionalna svijest nadmoćne rase…. Sve to, i još mnogo toga, mogao je učiniti svaki Srbin svakom Bošnjaku, ako mu se prohtije. Uključujući i ubijanje.
Tako je u godinama 1992-1995. bilo u Bijeljini i Janji.
Bijeljina je imala stalnu, svakodnevnu torturu od prvog dana aprila do posljednjeg dana rata, pa i kasnije. U Janji je bilo nešto drugačije. U prvo vrijeme činilo se da je Janja donekle pošteđena, jer nije bilo masovnih egzekucija i deportacija. Ali, i tome je došao kraj. Kad je zlo počelo da se valja, kao sniježna lavina, pomelo je i ljude i živote za kratko vrijeme. Ljudi su skupljani u velikim turama, trpani na kamione, opljačkani do gole kože negdje na Majevici, a onda su muškarce odvajali od žena, i upućivali u logor, na kopanje rovova. To su bili ljudi kao potrošna roba.
………………………………………..
Rahmetli Emin Zakomac, stari, ugledni Janjarac, borac iz onoga rata, imućan čovjek, imao je punih 67 godina kad su ga odveli. Pričao mi je da je za nešto više od pet mjeseci prošao osam logora, teški rad, mučenja, glad, poniženja… Kad je odveden, rekao mi je, imao je 102 kile, kad se vratio, samo 67.
Pokupljen je 15. jula 1994. godine, zajedno sa sinom. U toj grupi bilo je 29 Janjaraca, i još šesterica iz Bijeljine. U školi u Hasama najprije su ih pretukli, Bijeljince posebno. Među mučiteljima su se posebno isticali Vitomir i Ratomir Draganić iz sela Bjelimići kod Jablanice, i Ljuban Gavrić iz Potpeći, koji se za stalno nastanio u Janji. Dio njih odveli su na Jablanicu kod Lopara, da služe kao robovi, da kopaju rovove, odvlače debla za ogrev, za vojsku, da rade najgore i najteže poslove pod udarima granata i pucnjima s obližnje ratne linije. Odatle su Emina Zakomca i dio njegove grupe prebacili u okolinu Pelagićeva. Zadaci – isti, ropski status takođe. Kad su dovoljno iscijeđeni, vratili su ih u logor u Batković. Oni koji su, na kraju, izašli živi, dobili su uvjerenja na kojima je pisalo da su bili na radnoj obavezi.
Druga grupa Janjaraca, odvedena 5-6 dana ranije, otišla je u Podgoru na Majevici, na najžešću liniju, tamo gdje se ginulo svakodnevno, liniju od Lopara do Čelića. Šest logoraša je poginulo 13. maja 1994. na Tomanića kosi.
Smrt je bila svakodnevni pratilac ovih izmučenih ljudi. Poginuo je Mujo Spahić, sin Nedimov ( rođen 1966). Poginuo je i Jusuf Spahić (otac Huso) rođen 1954. godine; kao datum pogibije upisan je 23. februar 1994. Te iste, 1994. godine, živote su izgubili i : Husein Spahić, pa onda Faruk (Abdulahov) Huremović, rođen 1975. ( stradao 19. septembra), pa Asim Potoković ( Abdulahov) rođen 1938 ( stradao 1. novembra). Mehmed (Mehmedalije) Huremović, rođen 1965. poginuo je 5. aprila 1995… Braća Šerifović, Suljo i Šerif, natjerani su da uđu u minsko polje. Suljo je izgubio obje noge, a Šerif jednu.
Umiranje i patnja kao da nisu imali kraja. Gledao sam dokumentaciju nekih od preživjelih logoraša. U jednoj otpusnici iz logora Batković stoji datum : 10. januar 1996. godine.
………………………………………..
Među robovima Velike Srbije u bijeljinskom kraju, bio je i Muhamed Salkanović. Rođen 1957. godine, živio je s majkom Semkom i ženom Feridom ( rođena 1962). Imao je dvoje djece, Amira ( 1988) i Amiru (1989), dvoje male djece koja su imala 3 i 4 godine kad je zlo počelo. Dvije godine kasnije ostali su bez oca, u izbjegličkoj bijedi i jadu kakve je teško i zamisliti.
U njihovu malu kuću, u kojoj je i njima bilo tijesno, uselio se 13. avgusta 1993. Risto Cvjetković s porodicom.
-« U početku smo se i nekako slagali, morali smo, takvo je vrijeme bilo», kaže Semka Salkanović. «Ali, kad se čulo da hoće sve da nas isele, ovi su na nas navalili da izađemo, oka od njih nismo mogli sklopiti. Bio je 15. juli kad se moj Muhamed vratio s njive. Pokupili su ga zajedno sa Suljom Skokićem, Eminom Zakomcem i drugima, i to je bio početak kraja. I njegovog i našeg.»
Ferida se svega sjeća kao da je juče bilo.
– Kako se ne bih sjećala, to se ne može nikad zaboraviti. Od tada pa do danas, znam samo za patnju, za neimaštinu, za muku. Da mi nije djece, poludjela bih.
Muhameda su odveli, i ništa više nismo znali za njega. Tek poslije smo saznali kroz kakve je patnje on prošao, od ljudi koji su bili s njim, a ostali su živi. Gonili su ih kao roblje, gole, i bose, i gladne, i jadne… Muhamed je uspio tri puta da mi doturi poruku preko Crvenog krsta, pisao je da je on dobro, i da se brine za nas. A kako je njemu bilo, to se ni opisati ne može.
Ni danas ne znamo tačno kako je poginuo. Nas su obavijestili da je pokušao preći na teritoriju Federacije, pa je nagazio na minu. Ali, njegovog tijela nema. Rekli su da su ga sahranili u Loparama, išli smo tamo, ali ničega nema. Ako je istina što kažu, zašto onda nema mezara? Zašto su ga vadili? Mi smo čuli da ga je ubila srpska vojska, cio rafal mu je ispaljen u leđa. A u službenim dokumentima piše drugačije.
Čitam dokument Skupštine opštine Bijeljina, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu. Tamo piše da je Muhamed Salkanović odveden u Sabirni centar Batković, a onda 3. novembra pušten kući, zajedno sa Enverom Prosičanovićem. Dalje piše :
Iste večeri, čovjek koji se bio uselio u kuću Muhameda Salkanovića, povezao je Envera Prosičanovića i Muhameda Salkanovića do Peljava, za 1.500 DM, da bi se oni prebacili na teritoriju Federaije BiH. Pri pokušaju prelaska linije razdvajanja, na području Jablanice, naišli su na minsko polje. Muhamed Salkanović je nagazio na minu i od zadobijenih povreda je na mjestu preminuo. Vojna policija je njegovo tijelo odvezla u pravcu Lopara.
Što se tiče Envera Prosičanovića, konstatuje se da on nije bio tu, već je to čuo od nekog «Save bezbjednjaka» prilikom postrojavanja u Sabirnom centru Batković.
Šta se zaista desilo, još se ne zna. Izvjesno je samo da je Muhamed mrtav, ali da nema njegovog tijela, što bi moglo pokazati kako je zaista umro. Za njegovu porodicu, za majku, za ženu, za djecu, za braću, za sestru – još jedna dodatna muka, jer ne mogu sahraniti Muhameda onako kako dolikuje.
Ferida i djeca uselili su se u sopstvenu kuću tek 2004. godine. Sve dotle su se, što bi se reklo, premetali kako su znali i umjeli.
Prije nego što sam pošao iz avlije Salkanovića, upitao sam ih kako žive. Pogledali su me začuđeno, pa tužno, pa su samo slegnuli ramenima i oborili glave prema zemlji. U grlu me nešto steglo, i nisam ih više ništa upitao.
…………………………………………
Nisam mnogo pitao ni Fatimu Ćelahmetović. Nisam mogao, kao da mi je stao glas u grlu. Jer, Fatima je u jednom danu, u jednoj sekundi, izgubila i muža i jedinog sina.
Ušli smo u njenu avliju ja i Husein Camić, da je pitamo kako je to bilo. I ona nam je pričala, očiju praznih, sa rukama koje su, kao otkinute, ležale na mušemi na stolu pred kućom.
Mog Šabana svi su zvali Sakib, a Šaban mu je pravo ime. On je rođen 1954. godine, ja sam dvije godine mlađa. Živjeli smo, šta da ti kažem, lijepo, radili smo, svi su znali kakve mi paprike imamo. Fino nam je bilo u našoj Janji, s našim narodom, s familijom… Al, eto, nije nam se dalo. Kad je puk'o rat, svi smo se nekako skupili, k'o da smo se smanjili, jedva dišemo. Al, opet, nadali smo se, proći će, neće nas, što bi? Kad su počeli narod kupiti, vidimo i mi da je gotovo, al nemaš kud. Šabana su odmah pokupili i odveli da kopa rovove. A prvo su ga izveli, hoće da ga ubiju. Mi smo plakali, valjda je to zasmetalo, pa su ga ostavili u životu. Dolazili su nam često, sve nam pokupili – i goveda, i traktore, mašine, sve, u kuću nam izbjeglice doveli, mi se skupili u ovoj pomoćnoj zgradi, pa duramo. Šabana su nekoliko puta vodili na radnu obavezu. Jednom je doš'o blijed k'o smrt. Ne znam šta su mu radili, nije htio da priča. A svi se brinemo, i mi i njegove sestre Begzada i Dževahira, Šaban im je bio jedini brat, a najmlađi.
Ja nisam htjela da idem, al on me ubijedi. Veli : «Daj, spašavaj makar sebe i djecu». Al, ni to nam se nije dalo. Kad su došli po njega, bilo je proljeće 1995. godine, bila je noć, poveli su i našeg Mehmeda. On je rođen 1966-te, život je bio pred njima. Kad su ih poveli, Šaban je plak'o k'o malo dijete, k'o da je znao da se više nećemo vidjeti.
Ja i mala smo platile, pa izašle. Moja Medina je deset godina mlađa od Muhameda, bojala sam se da se njoj šta ne desi, i otišle smo u Tuzlu. Kako smo tamo živjele, bolje da ti ne pričam. Ne volim toga ni da se sjećam. Sama tuga i jad, neimaština, čekaš hoće l* ti kogod šta dati, radiš za male pare, i to najgore poslove, da preživiš. I još se brinemo za njih dvojicu, duša hoće da izleti iz tijela.
Tek poslije 3-4 mjeseca čule smo šta se dogodilo. Bio je 5. maj 1995-te, bili su u Piperima na Majevici, kopali rovove, pala je granata, i njih dvojica, jedan uz drugog, na mjestu su ostali mrtvi. Poginuli su tad i neki Bijeljinci s njima… A mi smo pozajmile neke pare, davale smo, tražile ko će ih ih izvesti, al nije vrijedilo…
Meni je život bio dotužio. Pa se vratim 1998. godine, prva u ovom dijelu Janje. Možeš misliti kako mi je bilo. U kući izbjeglice, poprijeko me gledaju, vlast isto tako, miliciji se ne možeš požaliti… Bilo je teško, al opet, fala dragom Alahu, tu smo. Moja Medina je udata, ima dijete, pa mi ono malo razgali. Radimo na zemlji, dok se još može, uvijek nađem sebi posla, da pobjegnem od misli. Al od sebe ne možeš pobjeći. Obiđem ih, tu su u mezarju u Dugom Polju, otplačem, pa se vratim. Šta ću drugo?