Ispraćena sa skromnim očekivanjima, politička reprezentacija Bosne i Hercegovine vratila se iz Bruxellesa neporažena. Nije dobila utakmicu, jer za takav podvig nije ni bila pripremljena, ali je nije ni izgubila, nešto zahvaljujući vlastitom zalaganju, a više darežljivosti domaćeg tima. Tako bi, otprilike, glasio zaključak Drugog političkog foruma, održanog ovog utorka u sjedištu EU.
Piše : Gojko Berić
Usput rečeno, pomenutom skupu više bi odgovarao naziv Sajam političke trgovine, jer ništa drugo nije ni mogao biti. Naš trgovački karavan činilo je, kako je objavljeno, četrdesetak najrelevantnijih političkih predstavnika, uz otprilike još toliko ljudi u njihovoj pratnji. Što se toga tiče, bili smo na visini događaja. Međutim, ponuda sa kojom smo došli jedva da je vrijedna pomena – tek nekoliko započetih manjih poslova u zahtjevnom i složenom procesu evropskih reformi.
A prošle su četiri godine otkako nam je Evropska komisija uručila listu od 14 svojih prioriteta. Na stolu je suviše malo toga što bi zasluživalo evropsku pažnju, a previše “brendova” po kojima smo prepoznatljivi i koji su nas učinili “crnom rupom” Evrope. Etnonacionalistička i vjerska netrpeljivost, metastazirajuća korupcija, organizovani kriminal, političko pokroviteljstvo nad kompromitovanim pravosuđem, kritično stanje u oblasti građanskih sloboda, invalidna država i obespravljeni pojedinac, uništeno zdravstvo, dugi redovi pred stranim ambasadama i kuhinjama za siromašne – to su plodovi višegodišnje vladavine nacionalističkog trijumvirata.
A takva “roba” nije za izvoz i niko je ne kupuje, jer zagađuje civilizacijski i demokratski uređene zemlje. Evropa ne želi takve zagađivače u svojoj porodici i zato nema sentimenta ni prema Bosni i Hercegovini, bez obzira na svoju hipoteku iz devedesetih godina, kad nije bila u stanju da se nosi sa brutalnim razaranjem jedne međunarodno priznate evropske države, baš kao što danas nije u stanju da se nosi sa njenim opasnim turbulencijama. Prekinuto davne 2006. godine, odbijanjem aprilskog paketa koji su donijeli američki diplomati, provođenje evropskih reformi danas je praktično na početku.
Sedamnaest godina potrošeno je na vođenje inat-politike putem raznih opstrukcija, aplikacija za “svoju” etničku stvar i međusobnih političkih optužbi, sve do prijetnji secesionizmom i ratom. To je provjereni način da se pažnja javnosti skrene sa gorućih ekonomskih i socijalnih problema i usredotoči na strah od mogućih sukoba. Međutim, i taj oprobani vlastodržački trik ima svoj rok upotrebe.
Rudare, penzionere, zdravstvene i prosvjetne radnike, o nezaposlenima da se i ne govori, nimalo ne zanima “patriotsko” pobadanje zastava neprirodne veličine. I baš ih briga što se vladajuće oligarhije svađaju oko imenovanja nekog ministra ili pomoćnikovog pomoćnika ili što je neki anonimni general navodno nezakonito penzionisan. Prava tema je “Ni štedionica, ni zatvor, već bolnica”, nevjerovatna priča o tome do čega je dovedena najveća zdravstvena ustanova u zemlji. Oslobođeni straha, građani Sarajeva ovih dana o tome pričaju sa gnušanjem.
Ali, vratimo se u Bruxelles, gdje je umjesto gotovih “proizvoda”, po principu trak roba, trak para, svečano obavljena razmjena obećanja. Naši politički prvaci, uključujući i opskurnog ali neizbježnog Milorada Dodika, obećali su da će, čim se vrate kući, prionuti na usvajanje reformskih zakona, uslova svih uslova za otpočinjanje pristupnih pregovora sa EU. Zauzvrat, dobili su obećanje da će, ukoliko makar dio tog posla obave do 24. marta naredne godine, Bosna i Hercegovina dobiti datum za otpočinjanje pomenutih pregovora.
Slijede milionski iznosi bespovratnih kredita, kao i značajan dio finansijskog kolača od ukupno šest milijardi eura namijenjenih razvoju zapadnog Balkana. Loša strana ove virtualne trgovine je u tome što sa ovakvim i sličnim obećanjima bh. lidera nikad nisu bila čista posla. U to su nas uvjerili mnogo puta. Razumljivo je što crv sumnje zabrinjava evropske čelnike. Otuda i protivljenje Holandije i Njemačke ustupku koji je ovog puta učinjen Bosni i Hercegovini, ali su se na kraju i one priklonile većini, smatrajući da je uslovljavanje pomenutim martovskim datumom dovoljan oprez. Ne vrti se sve oko Dodika, ima i manjih igrača koji mogu zamutiti vodu, ali je njegova retorika i dalje najotrovnija.
Neposredno uoči polaska u Bruxelles gostovao je na HRT1 i rekao da će on, ukoliko iduće godine Trump pobijedi na američkim izborima, odmah proglasiti otcjepljenje Republike Srpske, da bi po završetku briselskih razgovora izjavio kako je blagi optimista i da će Republika Srpska podržati reformski proces, ali uz već poznate uslove – kraj ere visokog predstavnika i odlazak Christiana Schmidta, te “istjerivanje” stranih sudija iz Ustavnog suda BiH. Ovo u najmanju ruku zvuči konfuzno, jer je nemoguće jedno s drugim dovesti u vezu.
Ne ohrabruje ni ponašanje opozicije, kako ove u većem, tako i one u manjem entitetu. Nepomirena sa gubitkom vlasti, SDA se iscrpljuje kritikujući i federalnu Vladu i Vijeće ministara, tvrdeći kako su u Bruxellesu prošli nezasluženo dobro. Stvar je, što se toga tiče, jednostavna – demokratski Zapad podržava aktuelnu vlast i ne želi da u njoj vidi SDA. Razlozi za to su poznati. A što je još važnije, prtljag obećanja i preuzetih, a neispunjenih reformskih obaveza nije proizvod koalicije koja je trenutno na vlasti, već ostavština decenijske vladavine jedne druge koalicije u kojoj je SDA imala jako važnu ulogu.
Opozicija u Republici Srpskoj kreće na Dodika sa pozicija srpskog nacionalizma, ali je to kucanje na otvorena vrata, jer on odavno suvereno vlada prostorom nacionalizma. U oba slučaja, kao što se vidi, borba za vlast je prioritetna, a EU na dugu štapu i od drugorazrednog interesa. Niko ne kaže da će u slučaju povoljnog raspleta život preko noći postati radikalno bolji. Bolji život je daleko. Ali, Evropa je i dalje najbolje mjesto za Evropljane. Bez nje ćemo ostati siromašni, nerazvijeni i krhki.
(kliker.info)