Piše: Saud Grabčanović
Za vrijeme Prvog svjetskog rata pojavila se i teza o umiješanositi carske Rusije i njene tajne službe Ohrane u ovaj atentat. Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji pojavile su se na zapadu i optužbe za Sarajevski atentat na račun ruskih revolucionara. Ova teza je malo vjerovatna, jer vođa „Crne ruke“ Dragutin Dimitrijević-Apis nije dijelio mišljenje premijera Nikole Pašića o Rusiji kao prvom savezniku Srbije. Što se tiče odnosa „Crne ruke“ i Rusije, postoje samo podaci o tajnim kontaktima Apisa sa Verhovskim, koji je 1914. bio pomoćnik ruskog vojnog atašea u Beogradu. List Crne ruke „Pijemont“ često je objavljivao članke u kojima je napadao službenu Rusiju, njen stav prema Balkanu, te tajne sporazume Rusije i Austro-Ugarske. Jedina dokazana povezanost Rusije i Apisa je u tome što je Kerenski 1917. godine bezuspješno tražio njegovo pomilovanje od kralja Petra I, ali neki pouzdani podaci o Apisovoj „ruskoj vezi“ do danas nisu pronađeni. Kada su u Rusiji na vlast došli komunisti otvorili su carske arhive i izvadili su sve „zločine“ koje su počinile vlade prije njih. U toj veoma velikoj zbirci raznih dokumenata nije nađen ni jedan jedini dokumenat koji bi povezao carsku vladu sa Sarajevskim atentatom. Carska tajna služba Ohrana preselila je svoju centralu za Balkan iz Beča u Pariz 1904. godine, gdje je kasnije otkrivena njena arhiva. Na pronađenim platnim listama njihovih agenata nije bilo nijednog čovjeka spomenutog u sarajevskom procesu, kao ni člana Apisove tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“. I još nešto, nakon rata bilo je ljudi koji su tvrdili da su učestvovali u atentatu na Franca Ferdinanda u Sarajevu i da su čekali prestolonasljednika na Apelovoj obali. Međutim, tim su ljudima nedostajali dokazi kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje. („Povijest Bosne“ – Noel Malcolm)
Na kraju ovog pregleda raznih teorija i špekulacija vezanih za Sarajevski atentat, ja lično mislim da su sve ove naknadno lansirane teorije o „drugoj“ pozadini Sarajevskog atentata bile isfabrikovane u poznatoj srbijanskoj kuhinji laži i obmana, i da su imale samo jedno za cilj, a to je da umanje istorijsku odgovornost Kraljevine Srbije kao najvećeg krivca za Sarajevski atentat, koji je u Evropi inicirao pogibelj neviđinih razmjera i skinu potpunu odgovornost sa nje.
Zaključci
Ko je odgovoran za Sarajevski atentat? U kojoj mjeri? Zašto taj atentat nije bio spriječen? To su pitanja na koja je i dan danas teško dati potpuno tačne odgovore. Neosporno je da je atentat na Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu izvela grupa mladih prosrpskih BiH anarhista-terorista zvana „Mlada Bosna“. Oni su to učinili u želji da promijene stanje u svojoj zemlji, a pod utjecajem raznih ideja toga doba. Jugoslovenstvo, srpstvo, aanarhizam, utopizam, mučeništvo, marksizam, junaštvo, ateizam.. samo su neke od tih ideja koje su ih nosile u to vrijeme. Oni su neosporno u svom naumu djelovali uz pomoć specijalne službe Kraljevine Srbije zvane „Ujedinjenje ili smrt“ (Crna ruka). Uspješnosti atentata su dosta doprinijele loše mjere osiguranja od strane tadašnjih monarhijskih vlasti. BiH omladinci su se odlučili izvesti ovaj okrutan čin uvjereni kako će ovaj atentat pomoći rješavanju pitanja položaja Bosne i Hercegovine i položaja svih jugoslovenskih naroda u unutar K&K Monarhije i doprinijeti njihovom konačnom ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Ovaj bezumni čin atentatora i danas je predmet mnogih polemika. Naši istočni susjedi glorifikuju ove teroriste i ubistvo kraljevskog para pravdaju nekakvom „borbom za nacionalno oslobođenje“. Iako je i prije i poslije ovog ubistva u Habzburškoj monarhiji, a i u Evropi i u svijetu, bilo puno atentata, nijedan od njih nije na kraju imao ovako katastrofalne i dalekosežne posljedice za cijeli svijet. Ovim svojim nerezonskim i nepromišljnim činom atentatori su samo potstakli Austro-Ugarsku i Njemačku na čvrst stav u kojem su obje smatrale da su dovoljno jake i da je kucnuo pravi čas za njih da krenu u svjetski rat i pokušaju konačno rješiti „pravednu“ raspodjelu svjetskih kolonija.