Piše: Jusuf Trbić
SJEĆANJE NA HEROJA
Posljednjeg dana oktobra navršilo se 29 godina od pogibije Hajrudina Hajre Mešića, legendarnog komandanta odbrane Teočaka, čovjeka koji je još za života popstao legenda.
Jedan je od malog broja najhrabrijih ljudi ove zemlje, odlikovanih Ordenom heroja oslobodilačkog rata I priznanjem “Zlatni ljiljan”, uz Safeta Hadžića, Mehdina Hodžića, Adila Bešića, Safeta Zajku, Midhata Hujdura, Envera Šehovića, Nesiba Malkića, Izeta Nanića.
Kapetan Hajro je simbol herojskog otpora krvavoj ideji velikodržavnih nacionalizama nacionalizama, koja je zaprijetila da raskomada našu zemlju.
Heroj bez premca
O tome šta je i kakav je bio Hajrudin Mešić, najbolje je rekao njegov ratni drug, čuveni zvornički ratni komandant Edhem Omerović Tito.
– Da je Hajro ostao živ, Srebrenica se ne bi dogodila. On bi taj koridor probio kad-tad i spasio narod. Danas, s ove vremenske distance, slobodno mogu reći da je njegovom pogibijom poginula i Srebrenica, jer nakon njega, nikad niko u Drugom korpusu Armije BiH nije ni pokušao, niti zagovarao da se krene u deblokadu Srebrenice i tog dijela Podrinja.
Kapetan Hajro je podigao ustanak na samom početku zločinačkog pohoda, kad se činilo da ogromnoj sili velikosrpskih snaga ništa ne može stati na put. Okupio je seoske momke, koji jedva da su prije toga vidjeli oružje, i od njih je, za kratko vrijeme, napravio borce pred kojima je zastala zločinačka armada. Pod njegovom komandom, Teočak je postao velika slobodna teritorija i simbol bosanskog otpora, oštrica na kojoj su se slomile silne Mladićeve snage, podržane avijacijom, oklopnim jedinicama i vojskom iz Srbije. Hajrini “Teočanski lavovi” bili su nepobjedivi, bili su kost u grlu velikosrpskom projektu i noćna mora za semberske i majevičke sljedbenike Miloševićevih i Karadžićevih planova.
Hajrudin Mešić je rođen 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova u ugljevičkoj opštini. Njegovi roditelji, otac Meho i majka Zejfa, potiču iz Šepka kod Zvornika. Imao je dva brata i dvije sestre. Osnovnu školu je završio u Srednjoj i Donjoj Trnovi, a Podoficirsku školu JNA u Sarajevu, da bi, tokom službe u JNA, vanredno završio i Vojnu akademiju u Beogradu i dobio čin kapetana. Pred rat je radio u Karlovcu u Hrvatskoj, a JNA je napustio još 1990. godine, kad je vidio u šta se ta, nekadašnja jugoslovenska vojska, pretvorila. Bio je član Patriotske lige BiH od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv velikosrpske agresije na BiH u ovom dijelu države.
Sjećam se posljednjeg susreta s njim. Naredbom tadašnjeg predsjednika opštine i jednog od čelnika SDS-a Cvijetina Cicana Simića, ja sam 1. februara 1992. godine smijenjen s mjesta direktora Radio-Bijeljine i Semberskih novina. Toga dana je trinaest policajaca opkolilo zgradu Radio-Bijeljine, pod punim naoružanjem, uključujući i automate u rukama. Bio sam primoran da pokupim stvari i odem. Uveče je došao Hajrudin Mešić da mi da podršku. Dugo smo pričali te noći, i zaista me je zapanjila njegova odlučnost i beskompromisna logika. Pričao mi je o tome šta se sprema i šta bi trebalo učiniti. Moram priznati da nisam sasvim vjerovao u to, ali sam zauvijek zapamtio tu njegovu snagu u riječima, u očima, u glasu. Uskoro sam se uvjerio koliko je Hajro bio u pravu. I nisam bio ni malo iznenađen kad sam čuo kakav je on junak i borac.
Čim se vidjelo šta su Karadžićevi Srbi, uz pomoć uvezenih arkanovaca, uradili u Bijeljini, Hajrudin Mešić je okupio oko sebe grupu momaka i počeo se pripremati za rat. Prije toga je, kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku, odbio da iskaže lojalnost novim srpskim vlastima, pa je morao da ide, da ne bi platio glavom. Iz Trnove se sklonio u Teočak, ali većina ljudi tamo nerado je gledala na njih, bojeći se da će oni poremetiti njihovu sigurnost. Kroz okolna sela, radeći neprekidno na organizaciji ustanka, Hajro je krenuo u pomoć braniteljima Kula grada iznad Zvornika. Sa Tuzlakom Mehdinom Hodžićem i Bijeljincem Hasetom Tirićem, kasnijim komandantom najelitnije jedinice Armije BiH – Crni labudovi, formirao je zajedničku komandu i isplanirao niz akcija, ali je izostala obećana pomoć iz bošnjačkih sela Đulići i Klise. A ta su sela, nakon što su predala oružje, teško stradala, potvrđujući da se od fašističke najezde mogu spasiti samo oni koji se odupru. U međuvremenu su jake snage arkanovaca i četnika iz Srbije zauzele Kula-grad.
Počinju teške borbe s Mladićevim falangama. Počinju masovni zločini nad Bošnjacima. Kako je zabilježio Avdo Huseinović, u selu Kobilići, 9. maja 1992. godine, srpske snage masakriraju 17 bošnjačkih civila. Dva dana kasnije, borci Mehdina Hodžića oslobađaju jako neprijateljsko uporište Baljkovicu. Tu su teže ranjeni Kapetan Hajro i Hase Tirić. Narednog dana srpska vojska kreće u opšti napad na Teočak, Sapnu i Nezuk, uz pomoć desetak tenkova i artiljerije. U teškoj borbi kod Zaseoka, borci Mehdina Hodžića potpuno su razbili njihove jedinice, zarobili prvi tenk i samohotku i neprijatelja natjerali u bijeg. Na žalost, na samom kraju bitke, srpski snajperista je pogodio Mehdina Hodžića. Zvali su ga Kapetan Senad i Crni labud. Kad se oporavio, Hase Tirić je stao na čelo te jedinice i nazvao je Crni labudovi, u sjećanje na velikog junaka. A Crni labudovi prošli su cijeli rat i postali legenda bosanskog otpora.
Junaci za istoriju
Hajrudin Mešić se vratio u Teočak, koji je bio kost u grlu svim osvajačkim velikosrpskim planovima, zbog svog strateškog položaja i važnosti za čitav tuzlanski kraj. Opkoljen sa svih strana, bombardovan iz zemlje i vazduha, pritisnut vojnom silom, kojom je, u jednoj od brojnih ofanziva, komandovao lično Ratko Mladić, Teočak je odolijevao kao čudo snage, hrabrosti i vojničkog umijeća. Svjesni da brane svoje živote, svoje porodice, narod i domovinu, borci Kapetana Hajre bili su nesavladivi. O tome najbolje mogu posvjedočiti preživjeli bijeljinski i majevički Srbi, iz nekadašnje SAO Semberije i Majevice, koji su mobilisani i upućeni na Teočak. Oni znaju kakvi su borci bili na Teočaku.
Hajrini borci su prekinuli vrlo važnu putnu komunikaciju Bijeljina-Priboj, čuvajući svoju malu oazu slobode u srcu velike okupirane teritorije. U stalnim naletima oni ruše neprijateljska uporišta : Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu…obezbjeđujući koridor Teočak-Goduš, koji je bio jedina veza sa svijetom za 15 hiljada stanovnika Teočaka. Kapetana Hajru je narod prozvao umjetnikom ratovanja. On je bio zvijezda vodilja, oslonac i zakletva ljudi ovoga kraja.
Ujutro 30. oktobra 1992. godine, Hajro je komandovao velikom ofanzivom združenih snaga Zvornika, Teočaka i Kalesije. Cilj je bio da se spasi narod Srednjeg Podrinja, opkoljen u malenoj enklavi Zvornička Kamenica, i da se probije koridor do Srebrenice. Hajro je, po običaju, bio na čelu svojih jedinica. Četnici su bili u rasulu. Ali, jedna njihova granata nenadano pogađa grupu u kojoj je Hajro bio, u blizini Crnih stijena. Legendarni komandant je pogođen gelerom u leđa. Izdahnuo je na putu prema Međeđi. Bio je to šok za sve njegove borce.
Koridor prema Cerskoj i Srebrenici nije probijen. Ni tada, ni kasnije.
Kapetan Hajro je bio čovjek nevjerovatne hrabrosti i harizme. Kad bi tražio 30 dobrovoljaca za neku akciju, javilo bi se 150. Poštovali su ga i srpski borci i oficiri, zbog hrabrosti, ali i zbog viteštva. On nije dozvoljavao nikakvu silu nad zarobljenicima, a pogotovo ne prema civilima. Njegova majka Zejfa je pričala da su komšije Srbi, nakon završetka rata, govorili njenom mlađem sinu Hamdiji, koji se s porodicom vratio u Trnovu, da poštuju njegovog brata Hajru, jer nije dao da se ubijaju civili.
Hajrudin Mešić je posmrtno dobio Orden heroja oslobodilačkog rata, priznanje “Zlatni ljiljan” i čin generala.
Ali, najveće priznanje nose u srcima njegovi borci i ljudi ovoga kraja. Oni svog Kapetana Hajru neće nikada zaboraviti.