Bijeljinski “Preporod” je u prošloj godini, uprkos pandemiji, štampao dvije knjige – roman našeg starog saradnika Zlatka Dukića “Bjegunci” i knjigu pjesama Dragane Kurjaković “Ima jedan grad”. Iz razumljivih razloga nismo mogli organizovati promocije ovih knjiga, pa ćemo ih na ovom mjestu ukratko predstaviti.
Knjiga Zlatka Dukića je, vjerovali ili ne, njegova 41. knjiga, od kojih je 31 roman ( dva od njih objavio je naš “Preporod”). U romanu “Bjegunci” Dukić otkriva svijet u kojem ništa nije onako kako se čini. To je svijet koji ima više istina, više različitih istorija, više paralelnih stvarnosti, više lica i naličja. Svijet u kojem se ogledamo kao u višestruko iskrivljenom ogledalu. Pa se pitamo: od svega što vidimo – šta je naše stvarno lice?
U romanu srećemo ljude kakve poznajemo, ljude koji zbog nečega bježe iz svojih života, pa plastičnim operacijama mijenjaju lice da bi sakrili svoju tamnu prošlost. Tako oni prelaze iz svoje kože u nečiju tuđu, bježeći od ljudi, od sudbine ili odgovornosti. A nama ostaje pitanje: da li smo okruženi ljudima koji imaju više lica?
Za Bijeljinku Draganu Kurjaković knjiga poezije “Ima jedan grad” predstavlja ulazak u svijet književnosti. Njena prva knjiga otkriva neizmjernu čežnju za zavičajem, koju znamo svi mi prognani i unesrećeni ljudi. Sa zadovoljstvom sam za ovu lijepu knjigu napisao predgovor.
DRAGANIN SAN
Nove zemlje nećeš naći,
nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti.
Ulicama ćeš se kretati istim.
U istom ćeš susjedstvu ostariti:
U istim ćeš kućama osjedjeti.
Uvijek ćeš u ovaj grad stizati.
Konstantin Kavafi
Čovjek koji piše uvijek je u nekoj vrsti izbjeglištva. Sklonjen u samoću, u svoj unutrašnji svijet, u neku drugu stvarnost, kao Odisej koji vazda traži svoju Itaku, kako bi to rekao Mirča Elijade. A ako je izmješten iz svog života, makar u susjedni grad, on uvijek svojim sjećanjima živi u starom zavičaju. I što vrijeme više prolazi, stare slike se sve više vraćaju u san, sve ljepše je staro zlato na njima, sve jače grije sunce nekadašnjih dana, sve življe su uspomene. U izuzetnoj knjizi eseja o poeziji, nobelovac Oktavio Paz kaže : “ Vreme nije nešto izvan nas, niti je nešto što prolazi ispred naših očiju kao kazaljke sata : mi sami smo vreme i nisu godine te koje prolaze, nego mi.” Prognan iz voljenog Rima, veliki pjesnik Ovidije je sve dane koji su mu preostali posvetio sjećanju na svoj grad i onome što ga je i odvelo u progonstvo, onome što ga ubija – poeziji. Džojs je u tuđini pisao o Dablinu, Crnjanski o bagremu kraj Begeja, Paul Celan o muci pjesnika koji nigdje nema doma, Česlav Miloš i Josif Brodski su sjećanja pretakali u stihove, a Andrej Tarkovski u slike. Lutajući po svojoj unutrašnjoj geografiji umjetnik izvlači zrnca svjetlosti iz dubokog mraka zaborava, ne uspijevajući da od tuđeg svijeta i života izgradi sebi novi zavičaj. Ne zavičaj kao prostor, već kao zatvoreni, skriveni kosmos ljudskog bića, u kojem njegovi snovi nalaze toplinu za kojom žude.
Kad sam dobio pjesme Dragane Kurjaković, Bijeljinke koja živi u Tuzli, već pri prvom čitanju potopio me talas nostalgije i ljubavi prema rodnom gradu, koji su izbijali iz svakog stiha, iz svake riječi. Jednostavne teksture, ogoljene konstrukcije, ove milozvučne isposvijesti u stihovima postaju uspomene pretočene u zvonke riječi, u talog vremena, u san kakav je opjevao veliki Maćado, kad je zapisao : “Sanjao sam ne spavajući, možda čak i ne budeći se.” Ako je tačno da je čovjek uvijek dužan svom zavičaju, kako je mislio Andrić, onda je Dragana Kurjaković svoj dug vratila, a Bijeljinci raseljeni po svijetu dobili su mali duhovni vrt u kojem niču ruže sjećanja, kao otvorene rane. Sa svakom stranicom redaju se poznate slike, i muzika uspomena prekriva tamni korov svakodnevnog života.
Tuga za zavičajem, onakvim kakav je nekad bio, govori o dubokom unutrašnjem izgnanstvu, o nemirenju sa svijetom prolaznosti, ali i o mučnoj bosanskoj identitetskoj drami u kojoj su dva grada, udaljena međusobno samo 70 kilometara i razdvojena brdom, postala dva zasebna univerzuma, dvije nespojive cjeline, dva posvađana vremena koja se jedno s drugim nikako ne mogu spojiti. Berlinski zidovi, ozidani u glavama i srcima, iskasapili su ovu nesretnu zemlju više nego svi nekadašnji osvajači, pa je Bijeljincu koji živi u Tuzli njegov zavičaj dalji nego Australija. U takvom okruženju pjesniku ostaje samo da zatvori okna svakodnevnog života, da se povuče u sopstvene tajne, u mračne sobe sjećanja – i da sanja. Da čuva svoju tugu za sretnim danima, za voljenim gradom, za onim što je bilo i nikada više neće biti, da njeguje svoju egzistencijalnu bol kao najnježniju biljku. Kao Bodler, koji je pisao: “Jer znam da bol je moje jedino plemstvo.”
Dragana Kurjaković nije dozvolila da joj, kao mnogima, tuđi grad i drugi zavičaj oduzmu jezik, da joj ubiju sjećanje i izbrišu vrijeme mladosti. Njen zavičaj živi u njenim pjesmama kao niz sjajnih slika koje ne treba nikome tumačiti, jer se te slike osjećaju, one dišu ritmom prošlosti i nostalgije, tog teškog naslijeđa što ga nosimo svi mi, moderni prognanici, kojima su oteti životi, ljubavi, zavičaj i pamćenje. Svoje čitaoce Dragana poziva, kao što to čini i njemački pjesnik Gunter Eich : “Zatvori oči,(pa što vidiš,)to pripada tebi.”
U svojoj prvoj zbirci pjesama Dragana Kurjaković je ispisala svakodnevnu muku bosansku, tugu za izgubljenim, za onim što je nepovratno uništeno, čuvajući raspjevane boje kojima prekriva mrak zaborava. I iskrenost koja objašnjava zašto su danas pravi pjesnici rijetkost. Svaka pjesma je zaokružena, zvučna cjelina, i u svakoj od njih pjesnikinja iscrtava svoj sopstveni lik. Jer, “pamćenje je čitanje sebe unatrag”, zapisao je Valter Benjamin. Raspjevane, nevine slike zavičaja iz snova svjedoče da poezija nadrasta čak i krvava vremena i rastrgane živote i otvara vrata dubokog neba koje živi u svakom čovjeku koji misli i osjeća. Poeziju je ipak moguće pisati i nakon Aušvica i nakon bosanskog džehenema, dokazuje to i pojava Dragane Kurjaković. Njene male, tople poetske ispovijesti ispisane su sočnim pjesničkim rukopisom, ritmično i skladno, jednostavno i čitljivo, bez pretencioznosti i hermetičnosti kojoj danas pjesnici često pribjegavaju, a to je najteže. Ovjekovječene u knjizi, te pjesme o zavičaju, koji se čuva u srcu i ispod očnih kapaka, za sve prave Bijeljince postaju brana pred sve jačim jurišem konjice zaborava. A za ljubitelje poezije na svim stranama svijeta podsjetnik na istinu da je život ipak samo ono što može da se sanja.
Ima jedan grad – Dragana Kurjaković