Naslov koji ste upravo pročitali mogao bi se napisati i ovako :

SLOBODAN JE ČOVJEK. Ili, recimo : ZADNJI BOSANAC. Jer, Slobodan Pejić je bio čovjek, slobodan, uspravan i svoj, i sam sebe je nazivao posljednjim pravim Bosancem. A još za života je odredio da mu na grobu bude uklesan stih Maka Dizdara : “Bio jednom jedan čovjek”. Samo to, bez drugih podataka.

Slobodan Pejić je veliki bosanski, slovenački i evropski kipar i slikar, koji je svojim stvaralaštvom ostavio neizbrisivi trag na mapi moderne umjetnosti ovih krajeva. Tihi, skromni čovjek koji je najviše od svega volio svoju unutrašnju, ljudsku slobodu, čovjek izrazite individualnosti koji se nije uklapao ni u kakve kalupe i šeme, nezainteresovan za materijalna bogatstva, uvijek okrenut dobru drugih i zovu vlastite inspiracije. Njegov život, buran i težak, počeo je u semberskom selu Balatunu, na obali Drine, koja je ostala njegova vječita čežnja, u jeku krvavog rata, 19. juna 1944. godine, a završio se u strašnoj sjeni drugog rata, koji je poharao njegovu Bosnu. Otac mu je poginuo u ratu, ali ga je sudbina zbližila s čovjekom koji mu je otvorio vrata umjetnosti. Taj čovjek je bio nekada čuveni slikar Karlo Macek ( Matzek – 1890 – 1983.) i priča o susretu i zajedničkom životu njih dvojice liči na uzbudljivi filmski scenario.

Kad se Slobodan rodio, Macek je već bio čovjek u zrelim godinama, slikar poznat širom Evrope, čija su djela krasila zidove najčuvenijih muzeja i galerija. U mladim danima završio je najpriznatiju umjetničku akademiju, onu u Berlinu, “još za vrijeme kajzera”, kako se govorilo, a na vrhuncu stvaralaštva je bio u tridesetim godinama prošlog vijeka, kad je primio brojne nagrade za svoje slikarstvo, među njima i Zlatnu medalju ruskog cara za veliku sliku “Borodinska bitka”. U vrijeme Prvog svjetskog rata služio je u austrougarskoj konjici, a kad je plamen Oktobarske revolucije zahvatio cijelu Rusiju, i Macek je, poput mnogih drugih, bio zarobljen i deportovan u Sibir. Taj dio njegovog života je zatamnjen. Zna se da je uspio pobjeći iz logora i da je krenuo u lutanja bez kraja, duž ogromne ruske države, pa kroz evropske zemlje, i onda se desilo da su ga, jednog hladnog zimskog jutra, nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata,  seljaci iz Balatuna našli polumrtvoog na putu u blizini svog sela. Otkud baš tu, kako je dotle stigao i šta je sve doživio u godinama prije toga – nije se nikad saznalo. Kad je došao sebi i rekao im ko je, mještani su odlučili da ga prime i omoguće mu boravak u selu dok se sasvim ne oporavi. U znak zahvalnosti, obećao je da će im oslikati zidove crkve, a oni su ga smjestili u čestitu kuću – u porodicu mlade udovice s troje djece, Slobodanove majke. Slobodan je tada imao pet godina, ali je zauvijek zapamtio scenu s prvog ručka priređenog za iznenadnog gosta. Bilo je to vrijeme gladi i nemaštine, ali njegova majka se nekako snašla i uspjela da napravi skromno jelo, koje je, po običaju, prvo ponudila gostu. A gost je uzeo tanjir i stavio ga ispred Slobodana, najmlađeg djeteta, rekavši : “ Najprije on”. To Slobodan nikad nije zaboravio.

Od tada su on i čudni stranac bili nerazdvojni. Macek je odmah primijetio neobičnu dječakovu nadarenost za slikarstvo, pa je počeo da ga uči, onako kako su stari majstori učili svoje đake. Već sa šest godina mali Slobodan je pomagao Maceku da slika freske u crkvi, miješao je i slagao boje, pripremao podlogu  za freske, a ubrzo je počeo i sam slikati. Seljani su gledali dotle neviđen prizor : mali dječak slika donje, a slavni majstor gornje freske. Uzbuđeni vjernici znali su prići djetetu i ljubiti mu ruke, a on se stidljivo sklanjao. Jer, kako je kasnije pričao, ruke su mu bile umrljane bojama.

Učenje kod Maceka se nastavilo sljedećih deset godina, jer se slikar, u međuvremenu, oženio Slobodanovom majkom. A onda je stigla pozivnica iz Australije : Maceka je zvala Pravoslavna crkva da oslika nove crkve, podignute u toj dalekoj zemlji. Nadajući se da će dobro zaraditi i slati novac porodici, a onda dovesti i njih u Australiju, Macek se odazvao. I sve je krenulo kako treba, stalno su se dopisivali,  stizale su i novčane pošiljke, a mali Slobodan je redovno dobijao knjige o slikarstvu i udžbenike za dalje umjetničko obrazovanje, pa se prijavio za odlazak u Australiju. Ali, kad su u sabirnom centru od njega zatražili da se odrekne našeg državljanstva, on je sve odbio i vratio se kući. A poslovi starog majstora vezali su se jedan na drugi, sve dok ga smrt nije zatekla u tuđini. Umro je u Kanberi, u poznim godinama, i sahranjen s velikim počastima.

A Slobodan je, nakon završene vojske, ostao u Beogradu i počeo studirati.  Izdržavao se sam, svirajući klarinet u jednoj džez grupi, a ubrzo je počeo raditi kao scenograf u beogradskom Narodnom pozorištu. Kasnije je otišao da radi u Njemačku, pa se vratio u Ljubljanu i tu dovršio studij novinarstva. U Ljubljani je ostao do kraja života. Godinama je radio kao ljubljanski dopisnik TANJUG-a, ali umjetnost nikada nije zapostavio. Živio je, kako kažu, u najskromnijim uslovima, a kad bi šta imao, dijelio je drugima. Radio je slike i skulpture, posebno intenzivno u vrijeme rata protiv Bosne, koji ga je duboko pogodio. Imao je samostalne i grupne izložbe, oslikao je nekoliko crkava i manastira u Bosni ( među njima su crkva u Janji i manastir Svetog Arhangela Gavrila u Gornjem Dragaljevcu)  i jedan u Sloveniji, a začetnik je originalne forme ( vivo) u Sloveniji – uz tivolski ribnjak je od starog drveta napravio skulpturu pod naslovom “Simbioza”, koja je danas obilježje grada. Već teško bolestan, skupio je 2005. godine djela za retrospektivnu izložbu, a onda je, 25. avgusta 2006. izgubio bitku s bolešću. Samo sat vremena nakon njegove sahrane otvorena je izložba slovenskih kipara na ljubljanskom Magistratu, na kojoj su bila predstavljena i njegova djela.

Među brojnim slikama i kipovima Slobodana Pejića izdvajaju se djela vezana za rat u Bosni. U tekstu u maloj Pejićevoj monografiji, Vanda Mušič piše da je umjetnik bio zaokupljen stradanjem svoje domovine, pa je, nekoliko mjeseci prije rušenja Starog mosta u Mostaru slikao taj most u različitim perspektivama. Posljednji, posebno zloslutan prikaz, završio je sedmicu dana prije rušenja. A 1993. godine uradio je skulpturu pod nazivom “Vrisak”. Bila je to, kako je napisala direktorica slovenačkog Zavoda za kiparstvo Staša Kokot, “ ljuštura tijela, čija je unutrašnjost bila spaljena, bez srca i uma. To je rat učinio Bosni, objasnio je autor, ispraznio ju je, ljudima je oduzeo sadržaj, ostale su samo spečene ljušture. Bila sam potresena, imala sam osjećaj da stojim uz neki zajednički grob iz kojeg su upravo donijeli ljušturu ljudskog tijela”. A možda najpoznatija njegova skulptura zove se “Uspravni čovjek”, i to je slika i prilika autora, velikog, skromnog umjetnika Slobodana Pejića.

Nerado je govorio o sebi, a pogotovo o svojim djelima, i nikad ih nije htio objašnjavati. U jednom od rijetkih intervjua rekao je samo ovo:

“Biću srećan ako nešto od onoga što sam osjećao ja, osjeti još neko drugi.”

Piše: Jusuf Trbić