Slučaj Juratović ili naša posla

Dvojica njemačkih političara, Josip Juratović i Adis Ahmetović, poslanici iz vladajućih socijaldemokrata i prijatelji naše zemlje, ušli su u otvoreni sukob upravo zbog rezolucije o stanju u Bosni i Hercegovini.

NAJ-NAJ BOŠNJAK

Juratović je porijeklom iz Hrvatske, višegodišnji parlamentarac posvećen mukotrpnoj normalizaciji političkih prilika na zapadnom Balkanu, posebno u našoj zemlji, dok je 28-godišnji Ahmetović naš Bošnjak, rođen u Njemačkoj od roditelja iz Kotor-Varoši, tek na početku svog prvog mandata u Bundestagu. Mnogi su se čudili da mu je tako mladom, bez značajnijeg političkog iskustva, prepušteno kreiranje njemačke državne politike prema zapadnom Balkanu, gdje vjetrovi etničkih frustracija i napetosti pušu kao da je rat tek juče završen.

Međutim, mlađani Ahmetović pokazao se vještijim nego što je iko očekivao. Od početka je pleo svoju mrežu i nametnuo se kao predstavnik novog političkog stila u Njemačkoj. Praktično je sam kreirao dokument pod nazivom “Pružiti podršku Bosni i Hercegovini na putu u bolju budućnost”. I kao što to obično biva, sve mu je to omogućio sam Juratović, prepustivši mu svoje mjesto u Odboru za vanjsku politiku. Ali, čim se pojavio Ahmetovićev nacrt rezolucije, Juratović se okomio na svog mladog stranačkog kolegu, zamjerivši mu što se u tekstu kao protivnici građanske države pominju samo Milorad Dodik i Dragan Čović, ali ne i Bakir Izetbegović. Juratović je u Bundestagu o bošnjačkom lideru govorio u stilu radikalnog ljevičara, rekavši da Izetbegović “pod krinkom državotvornosti cjelovite BiH lukavo sprovodi islamizaciju društva”. Ipak, Ahmetović je iz tog dvoboja izašao kao pobjednik. Teret rata u Ukrajini je toliko težak i opasan da debata o nijansama, poput ove koja se odnosi na Bakira Izetbegovića, nije imala nikakvog smisla.

Gostujući na Hrvatskoj televiziji, Ahmetović je kazao kako “na prvoj stranici rezolucije jasno piše da smo protiv i bošnjačkog i srpskog i hrvatskog nacionalizma. Dodik i Čović su navedeni jer zagovaraju secesionizam, što je kriterij za uvođenje sankcija”. Ipak, jedno je istaći principijelno protivljenje svakom od tri etnonacionalizma, a posve drugo reći ko su njihovi politički predvodnici i pokrovitelji. A posve treće je navesti samo imena dvojice kapitalaca. Gdje je tu treći čovjek? On nije nikakav tajanstveni lik iz istoimenog filma Carola Reeda, već je lider najbrojnijeg naroda. Nepotrebno je bilo koga uvjeravati da je SDA nacionalistička stranka, sklona flertu sa političkim islamom. A Bakir Izetbegović je njen neprikosnoveni šef. Druga je stvar što ta stranka nikada nije željela javno prepoznati bošnjački nacionalizam, kao što to nisu željeli ni SNSD i HDZ. Nacionalizam je tema koja za njih, jednostavno, ne postoji. Istina je da se bošnjački nacionalizam ne manifestuje tako agresivno kao srpski i hrvatski, ali su njegovi potencijali veliki. Oni su trenutno u službi očuvanja objektivno ugrožene države, ali bi u sukobu sa druga dva nacionalizma i bošnjački nacionalizam postao rušilački. Etnonacionalističke garniture predstavljaju se kao zaštitnici interesa “svojih” naroda i njihovih ekskluzivnih posjeda, a istovremeno mirno posmatraju kako kolone mladih i drugih radno sposobnih svakodnevno bježe iz etničkih feuda. A kad se udome u nekom boljem svijetu i prođu godine, postaće im svejedno je li u njihovoj bivšoj domovini na vlasti Kurta ili Murta. Ovdje će ostati da žive taoci straha koji prihvataju i kriminal i korupciju i bezakonje samo da ponovo ne bude rata.

Juratovićev politički credo je da je nacionalizam izvor svakog društvenog zla. A takvo i slično uvjerenje na Balkanu ne prolazi. Ko god na ovim prostorima tako misli i javno govori, ima ozbiljan problem sa svojim okruženjem. Juratović je u desničarskim krugovima u Hrvatskoj “persona non grata”. Godinama dobija epitete da je mrzitelj Hrvata, potucajući se i tražeći satisfakciju po sudovima. Od svojih kolega sa zapadnog Balkana koji se deklarišu kao demokrate, očekuje samo jedno: Da ne upiru prstom samo u tuđi nacionalizam, nego da se suprotstave nacionalizmu i u vlastitom etničkom korpusu. Nakon što je u Bundestagu rekao da je i Bakir Izetbegović krivac za propadanje BiH, Juratović je bio izložen pravoj hajci na društvenim mrežama. Među optužbama je bilo i takvih koje su ga teretile da je “Putinov čovjek”. U Stuttgartu je 10. jula održan Marš mira u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U koloni od nekoliko hiljada sudionika bili su Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Josipa Juratovića nije bilo jer su ga organizatori obavijestili da privatno može doći na mimohod, ali da ne može govoriti. Prošle godine je bio pozvan i učestvovao u Maršu mira. I govorio je. Ove godine mu je otkazano gostoprimstvo, bio je nepoželjan i to samo zato što se usudio reći da je Bakir Izetbegović “graditelj korumpiranog sistema”!? Za razliku od Juratovića, Adis Ahmetović je u službenom Sarajevu dočekan kao naj-naj Bošnjak. Primili su ga i odali mu priznanje Šefik Džaferović, Željko Komšić i gradonačelnica Benjamina Karić, a bio je i na bajramskom prijemu kod reisa Kavazovića. Dobar dečko!

STALNA KUKNJAVA

Moramo biti zahvalni svima koji imaju dobre namjere prema ovoj nesretnoj zemlji. Licemjerno je hvaliti Juratovića i njemu slične kad u Berlinu, Londonu ili Washingtonu rade za “našu stvar”, a stigmatizirati ih kad izjave nešto što nam nije po volji. Bošnjačka politika se godinama iscrpljuje i prednjači u stalnoj kuknjavi, zazivajući NATO da brani BiH, a sama ne čini ništa da izgradi državu koja će u očima demokratskog svijeta biti vrijedna pažnje. Ko će braniti državu u kojoj caruju politički kriminal, etnička i vjerska mržnja i u kojoj individualna ljudska prava ne znače ništa? Demantujući tvrdnje vrhuške SDA da ova stranka dijeli iste ciljeve u BiH kao i Sjedinjene Američke Države, američka ambasada je početkom prošlog mjeseca uputila ovoj stranci oštro intoniranu poruku u kojoj, da parafraziram, stoji da “SDA i njeni funkcioneri pokušavaju blokirati ili ometati istrage o korupciji, doprinose nefunkcionalnosti u Federaciji i daju prednost retorici podjela, umjesto smislenim pokušajima pomirenja”. Poruku je potpisao ambasador Michael Murphy.

Ugled naše zemlje u svijetu danas je manji nego ikada. Moralni kapital stečen u skoro četvorogodišnjem otporu agresiji davno je prokockan. “Nešto je trulo u državi Danskoj”, rekao bi duh Hamletov u zamišljenom razgovoru sa našim, od četvrtine glasača, izabranim kreatorima propadanja. Trulo je i okolo, ali to je slaba utjeha. “Nacionalizam je zvijer”, kazala je neki dan jedna zastupnica u britanskom Parlamentu učestvujući u debati o rezoluciji posvećenoj BiH. A što se tiče rezolucija, svako ozbiljan zna da se njihovo praktično provođenje često pretvara u neobaveznu obavezu. Kada bi se države i društva uređivali raznim rezolucijama, politika bi bila najlakši posao na svijetu.

(oslobodjenje.ba)