Zatvori prozore kroz koje iz sebe viriš
Zaključaj vrata tišine
U kutije vida poredaj kriške mraka
Ugasi oči i sklopi usta riječi
Što ti pod nogama listaju ko rane
Uspravi zrnca straha
Što već odavno se bude
U pijesku života
U mulju zelenog jutra
Gdje slijepe se godine sudaraju
U podnožju snova
U sjenci koja te guši
Kamenčići svjetla u tamu mesa tonu
I posljednje pramenje smisla
Surovim rukama stežu
Brodolomnici blijedi
Na dnu vode kroz koju više ne tečeš
U bašti raskošne noći
Tvoji se ljubičasti glasovi
Suše poput ruža
U njima pjeva crna krv koja te umnožava
Iz tvojih umornih snova
Pucaju ubice na te
I noževi zaborava već odavno zreli
Za tvoje se ime otimaju
Jusuf Trbić