U teškim povijesnim iskušenjima ljudske društveno-kulturne zajednice mogu težiti potpunom oslobođenju od svih oblika ugnjetavanja i potčinjenosti, a isto tako mogu biti nesvjesne svoga stanja i slijepo insistirati na pogubnoj zaostalosti u kojoj se ne mogu razvijati u slobodi. U takvim trenucima odgovorni intelektualci, akademska zajednica, profesori, akademici i moralni članovi društva priskaču u pomoć i nude spasonosne scenarije.
Piše: Prof. dr. Senadin Lavić
Sporno je svako ono definiranje nacije koje etničkim grupama daje oznaku nacije, odnosno razvija nasilni etnički suverenitet u internacionalno priznatoj državi BiH. Tu nastaju one podvale da neko pokušava oduzeti, uskratiti ili zabraniti narodni identitet i ime (Bošnjacima, Hrvatima, Srbima ili bilo kome drugom u Bosni).
Pokvarene ideje
To su najpodlija zastrašivanja građana koja ih trebaju dovesti u stanje straha za njihov kulturni kolektivni identitet. Etničke ili narodne grupe (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Romi, Slovaci, Mađari, Slovenci i drugi) u Bosni su samo dijelovi bosanske nacionalnosti. Pitanje je što se to etničke grupe u Bosni imenuju nacijama? Kakve su to etničko-religijske “nacije”? Otkud ta podvala danas? Kome odgovara narativ da su narodi “suvereni” povrh države u kojoj žive (svih građana države)? Kome treba to obmanjivanje javnosti? U sklopu koje nacionalnosti u Bosni žive te etničke grupe? Zašto, naprimjer, teoretičari književnosti i historičari još uvijek koriste nacional-romantičarske predstave o naciji i nameću ih u javnosti? Zašto svako misli da je kompetentni govornik o problemu nacije?
Smjer društvenim procesima daju umni ljudi – ne političari koji su došli da “zauzmu poziciju” i upravljaju sa svojim opskurnim znanjima. Društvo se organizira i upravlja pomoću znanstvenih scenarija i racionalnih prosuđivanja. Dešava se ponekad da se u društvene tokove ubace “pokvarene ideje”, kao pokvarena hrana u ljudsko tijelo, koje izazovu “trovanje” društvenog života. U Bosni je u opticaju mnogo takvih “pokvarenih ideja” koje vrlo dramatično pervertiraju društveni život. One su razne vrste idola ili zabluda o kojima je nekada govorio F. Bacon. Dužnost je racionalnih govornika u društvenoj praksi da dezavuiraju te idole i sklanjaju ih iz svakodnevnog života ljudi kako bi zaustavili daljnje “trovanje”. Etničko-religijski nacionalizam je apsolutno sporna “ideja” koja truje društvenih “organizam”.
Bošnjački religijski djelatnici pokušavaju dati definiciju nacije i naroda kao mjerodavne za sve, kao da ne postoje profesori društvenih i humanističkih znanosti, kao da ne postoji univerzitet i istraživačka djelatnost, stotine i stotine knjiga, saznanja, ideja, autora. Ignorancija znanosti i istraživanja nacije nametnula je proizvoljnost i neodgovornost u kojoj bošnjačka naivnost priča o “dogovaranju naroda” što apsolutno odgovara velikosrbijanskom i velikohrvatskom hegemonijskom antibosanstvu.
“Sveti ljudi”
U bošnjačkoj narodnoj grupi, koja je stara kulturna forma u Evropi, događa se da religijski predstavnik pokušava arbitrirati u pitanjima nacionalnosti, misleći pritom da ima pravo cijeloj akademskoj zajednici “objasniti” ko je i šta je Bosanac! Apsolutno je neprimjereno u 21. stoljeću da pored znanosti i znanstvenih objašnjenja religijski djelatnik neovisno od znanosti daje svoja “objašnjenja” društvenih pojava.
Ponekad se kod djelatnika svih religijskih organizacija u Bosni primijeti taj animozitet prema znanosti što stvara društvenu pustoš i proizvoljno odnošenje prema povijesnim procesima koji određuju strukturu postojanja. Tu je na djelu intencija da se humanističke i društvene znanosti supstituiraju “religijskim narativima” i da umjesto profesora sveštenici i propovjednici “objašnjavaju” društvene procese i pojave.
Ulogu religije, međutim, ne treba izjednačavati s ulogom znanosti u društvu. Mjesta, i jedne i druge forme racionalnosti, su jasna i ne treba ih miješati! U feudalnom poretku religija je imala svoju ulogu i služila je vladarskim slojevima da kontroliraju mase ljudi, dakle, nije im pomagala da se oslobode od potčinjenosti, neslobode i eksploatacije koju su im nametnuli vladajući slojevi carstva.
U modernom demokratskom društvu religija ne može biti ponovo vrhunaravni glas “apsolutne istine” i “svetih ljudi” – ona je samo jedna od mnogih formi ljudskog ispoljavanja života i time ne gubi na važnosti za čovjeka. Ona se pojavljuje na rubovima metafizike, graničnih pitanja ili emotivnih predstava o čovjeku, svijetu i postojanju. I to moraju poštovati svi akteri društvenog procesa! Nema povlaštenih “svetih ljudi” u ljudskim interakcijama. Sveštenici moraju poštovati društveni poredak i vladavinu prava, jer religija nije iznad prava i zakona – ona je izraz povijesno-metafizičkog postojanja ljudi.
U svakodnevnom govoru religijski glasnogovornici ne iskazuju poštovanje prema znanju i stavovima znanosti skrivajući se iza svetog teksta i suspektne ideje da su oni “jedini zastupnici” Dragog Boga na zemlji i stoga “imaju pravo” da rade po svojim aksiomima koji, međutim, nisu obavezujući za ljude drugih vjerovanja, agnostike, ateiste, politeiste i druge.
Svođenje Bošnjaka na religijsku grupu
Kod mnogih aktera javnog diskursa prevladava shvatanje da o islamu mogu govoriti samo ljudi iz religijske institucije i niko više. Time se odriče islamskom biću civilizacijska i kulturološka dimenzija. U konačnici, kultura se svodi na religiju. Takvo neznanje priprema svođenje Bošnjaka na religijsku grupu koja ne može razumjeti modernu koncepciju nacionalnosti i građanskog suvereniteta niti ostvariti sekularni poredak pored dominantne klerikalizacije vjerovanja. Nacija je, treba neprestano ponavljati, politička zajednica slobodnih građana i ne može biti zamijenjena naracijom o umetu ili o “našem plemenu”.
Bošnjaci se moraju osloboditi političkog naslijeđa “osmanskog” feudalnog poretka u kojem ih pokušavaju držati već stoljećima kao grupu koja ima svoga etnarha i millet-bašu, a nema građansko sekularno društvo i slobodnog pojedinca, nema znanstveno-kritičku svijest i slobodarski obrazovni sistem, ne razvija istraživačke potencijale na kritičko-racionalnim osnovama.
Narodna grupa Bošnjaci, kao i Srbi i Hrvati, pretvorena je u grupu kojom bi trebao raspolagati religijski poglavar i politički “predstavnik”. Govori se o “lideru” Bošnjaka, a ne o izabranom predstavniku građana i zastupniku određenog političkog programa. To je postalo gotovo normalno i ne postavlja se pitanje o potpunom miješanju kulturne forme s demokratskim političkim djelovanjem. Kakva je to forma političkog samoobmanjivanja gdje se “politički” kroz religijsku formu vode narodi u 21. stoljeću, a zanemaruje se država-nacija, nacionalna politika koja se reducira na etničko-religijske narative?
Velikosrpska politika u Bosni i Crnoj Gori nameće koncepciju “suverenog naroda” po kojoj su Srbi “suvereni” u Bosni i tako stoje iznad državnog suvereniteta! Na taj način se potiskuje demokratsko građansko društvo, ustavni poredak, a potencira etničko-religijska zajednica kojom upravlja poglavar (patrijarh, kardinal ili reis) s velikim i neograničenim uticajem na sve društvene procese. U etnokratskom sustavu sve je podređeno ideologiji etničke dominacije, to jeste – cjelokupna politička djelatnost, religijske institucije, obrazovne institucije, znanost, ekonomski tokovi i ostalo. Za djelatnost takvog političkog sistema potrebni su poslušni, odani i autoritarni karakteri koji su spremni da bespogovorno slijede svoje vođe i njihove etnopolitike.
Misliti Bosnu
Oni što navodno vladaju ili su vladali “u ime Bošnjaka” potpuno su nalegli na velikosrpski model etničke grupe kao “suverene”. Bošnjačka etnopolitika postaje glavni stup velikosrpskog antibosanstva, jer iznutra podriva uspostavljanje bosanskog etatizma. Iz te nesvjesnosti pokazuje se epohalna naivnost i neodgovornost, kao i lažna dilema “narod ili država”. Uz “etnički suverenitet” se vezuje “konstitutivnost naroda” pa “legitimni predstavnici naroda” tako da se potpuno odbacuje vokabular demokratsko-građanskog političkog djelovanja.
Ideologija srpstva povijesno radi na pretvaranju uglednih ljudi iz drugih narodnih grupa u Srbe. Tako kod Crnogoraca srpska propaganda sve čini da Njegoša oblikuje i predstavi kao Srbina. Onda bi svi Crnogorci bili Srbi i ništa drugo. Najveći srpski uspjeh je pisanije Gorski vijenac! Sima Milutinović Sarajlija je uložio mnogo truda na “usmjeravanju” Petra II Petrovića Njegoša. Kod Bošnjaka posrbljuju Kotromaniće, Huseina Gradaščevića, Kulenoviće, Hasan-pašu Pećkog, Sokoloviće i druge znamenite ličnosti. Sve su to srpski junaci i narod iz kojeg dolaze, dakle, može biti samo srpski.
Velikosrpski projekt posrbljivanja Vlaha, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Bugara, Albanaca i drugih, međutim, nije uspio i danas je u potpunom rasulu ideja da su to “sve Srbi”. Otuda ide drugi metod i instrumenti za ostvarenje cilja stvaranja velikog srpskog “carstva”. Dakle, ako ne ide agresivno uvjeravanje onda slijedi progon i iskorjenjivanje onih koji ne prihvataju ponižavanje da postanu Srbi. Rezultat tog pothvata 1990-ih godina je genocid nad Bošnjacima! Genocid je instrument za stvaranje čistih monoetničkih srpskih teritorija u Bosni.
Najbrojniji narod u Bosni je najodgovorniji za državu Bosnu i Hercegovinu. Srpski i hrvatski nacionalizam imaju sasvim suprotne planove u odnosu na bosanski etatizam. Srbija ulaže fine novce u “jačanje srpskog identiteta u Bosni”. Iz Beograda ponovo oglašavaju da su “Srbi ugroženi”! Etničko-religijska politika od “Spahe do Alije” mora biti transformirana u bosanski etatizam ili u bosansku politiku, a to znači primarno: misliti Bosnu i za nju se boriti.
(kliker.info)