Piše: Jusuf Trbić
Ja i ti
Dvije tišine modre u sebe zagledane
Između nas gola pustinja sobe
I tvoja ljepota prevelika za moje oči
Kistom se za svjetlost držim
Dok se u sopstvenom tijelu smanjujem
Očima stežem tvoj kristalni osmijeh
Koji pomaže jutru da se uspravi
Jabuka tišine trune pod prozorom
I grumenje vazduha po podu se kotrlja
Glačam najtanjom kretnjom budno srebro
Tvog pogleda zarivenog u prazninu
U njemu zri tvoja tamna odsutnost
Kao krpa mladog mraka što se
Oko umorne lampe svija
Tvoj uzdah je siv dok pada u prašinu
Crven je pokret ruke koja zmijski hvata
Pramen kose na snježnoj padini vrata
Jaganjci i sitni glasovi aprilskih polja
Bijeli drum što klizi niz slapove ruku
Tvoje male šake u kojima je svemir
Sabijen na veličinu dlana
Tvoja koža koja viče iz ponora ogledala
I dijeli svijet na dva jednaka dijela
Od tvog nevidljivog glasa ustaju
Ranjeni vrtovi i zvijezde padaju
Širom otvorenih očiju
Pogledaj me
Na moju se krv nasloni Na moje žedne oči
Otvori mi svoje unutrašnje lice
U moje se disanje obuci U haljinu tijesnu
I reci kako da te povjerim bojama
Kad one sve sporije pjevaju
I kako da naslikam
Ono što ne vidi niko osim mene
Toplu pučinu svjetlosti
Kad dođeš
I teški crni mrak
Kad odeš