Piše: Jusuf Trbić
Na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, koja je postala pravi simbol rata protiv Bosne, vidi se Arkanov vojnik, pod punom ratnom spremom, kako čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je snimljena iz neposredne blizine, sa nekoliko metara udaljenosti. Dvojica vojnika stoje licem okrenuti prema kameri. U to vrijeme ulicama Bijeljine se kretala smrt i sve živo je bježalo da se sakrije. Otkud foto-reporter tako blizu, da snimi ono što će biti dovoljan dokaz za svaki sud na svijetu? Kako je došao i, što je još važnije, kako je otišao odatle, iz tog pakla, i odnio snimljeni materijal?
Amerikanac Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter koji je u Bijeljinu došao s Arkanovim ljudima. Njegove fotografije ubijanja na ulicama Bijeljine, a zatim i nekih drugih gradova u Bosni, objavili su svi važniji listovi u svijetu Nešto kasnije su u Bijeljinu došli i odabrani novinari, dopisnici velikih listova i TV stanica. Neki od njih nisu napisali ono što se od njih očekivalo, pa su na početku rata protjerani iz Beograda. Zašto su dovedeni u Bijeljinu, kad se znalo da oni mogu biti svjedoci zločina nad civilima koje su počinili vojnici iz druge države?
Odgovor je jednostavan. Bijeljina je bila generalna proba rata. Milošević je htio da provjeri hoće li održati obećanje one velike sile koje su dale zeleno svjetlo za komadanje Bosne. Arkan je imao zadatak da kanališe zločin, da spriječi preveliko krvoproliće i ponudi svijetu dokaze da se vrše zločini nad civilima, ali u ograničenom obimu, u obimu koji neće isprovocirati reakciju, pogotovo ne vojnu intervenciju Zapada. To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama. Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika. Nije manjkalo ni aplauza. A meni je najviše u sjećanju ostalo oduševljenje aktera i onih koji su se iz partera tiskali da i sami daju kakav doprinos, makar i minimalan, da i oni, opijeni, zapjevaju horsku pjesmu pobjede. Njihova pjesma još me ponekad budi iz sna i još me ispunjava teškim mirisom gađenja i stida.
Naslušali smo se tih prvih dana aprila (ali i kasnije) pjesama trijumfa sa talasa Radio-Bijeljine. «Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine», «Ko se s nama druži, život mu je duži», «Sprem`te se, sprem`te četnici»…. A naslušali smo se i propagandnih laži kojima su nas zasipali u ogromnim količinama Radio-Bijeljina, nove Semberske novine i mediji iz Beograda i Novog Sada, posebno državna televizija. Neke laži su bile toliko apsurdne, da je bilo prosto nevjerovatno kako niko na njih nije reagovao. Najveća je, svakako, bila gromoglasna priča o borbama na ulicama Bijeljine, o «muslimanskim ekstremistima» koji su, pojačani «šiptarskim teroristima», «zelenim beretkama» i snajperistima nepoznatog porijekla, zauzeli vrhove munara i svih većih zgrada, ušančili se u Gradskom parku, gdje su čak i bunker iskopali, kako je iznio Milošević u Hagu (koga li su mogli pogoditi iz parka i kako su pobjegli?), ulogorili se u Bolnici, popeli se čak i na kran u centru grada, izvirali su iz zemlje i padali s neba, a da pri tome nikoga nisu ni ranili, ni ubili, niko od njih nije ubijen niti zarobljen, nikoga nisu pokazali novinarima i foto-reporterima, nikoga nisu izveli pred sud. Nestali su kao magla. Čak ni snajperista koji je, kako su rekli, bio na munari Atik džamije, pedeset metara vazdušne linije od Štaba SDS-a u kojem su se nalazili arkanovci, nije uspio nikoga pogoditi. Pa, da se kamenjem bacao, neko bi morao imati razbijenu glavu! Ali, i on je nestao, poput ptice, bez traga. Pričali su kako su muslimanke nosile u dimijama municiju u Patkovaču. Kome u Patkovači? Pa, u tom srpskom selu bila je kasarna! A u Kasarni – srpska vojska. Kažu da su nekakvi «muslimanski ekstremisti» (zanimljivo je da niko od Srba nije proglašen ekstremistom) pucali sa silosa. Ali, ni oni nisu nikoga pogodili, niko ih nije vidio, a nestali su, mada je silos bio opkoljen. Odnio ih vjetar. Srpske vlasti nisu iznijele ni jedan jedini dokaz o bilo kakvim borbama, niti su imali za to potrebe. Cijela predstava je igrana zbog svijeta i zbog onih Srba koje je trebalo ubijediti u ispravnost svega što se čini i, još više, u ispravnost onoga što će tek biti učinjeno.
Istina je da su prvog dana aprila Bošnjaci u nekim dijelovima grada postavili improvizovane barikade od malih kontejnera za smeće, bojeći se onoga što je dolazilo. Na barikadama je bilo po nekoliko mladića, poneki od njih s pištoljem ili lovačkom puškom. Na drugoj strani stajala je pripremljena, uvježbama i do zuba naoružana sila kojoj bi svaki incident bio dobrodošao. Barikade su istog dana pale lako, kao kamen u vodu. Za iskusne ubice to je bila dječija igra.
Beogradska televizija je prikazala Arkana koji gostima iz Sarajeva, članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Fikretu Abdiću i Biljani Plavšić pokazuje specijalni snajper sa (zamislite) zelenom drškom, specijalno izrađen u Hrvatskoj za potrebe bijeljinskih «ekstremista». Ali, snajperista nigdje nije bilo. Predstava je upotpunjena kad je Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio Ljubiša Savić Mauzer, iznio ključni dokaz velike laži. Bio je to spisak ubijenih muslimanskih ekstremista, tih žestokih, teško naoružanih i na sve spremnih fanatika koji su bili tako opasni, da Srbima u Bijeljini, u borbi protiv njih, nisu bili dovoljni ni mnogobrojni policajci, ni vojska, ni teritorijalna odbrana, ni civilna zaštita, ni hiljade naoružanih ljudi po selima i u gradu, već su u pomoć pozvali Arkanove profesionalne ubice, da bi se odbranili. I kad su ti opasni ekstremisti pobijeni, mir je zavladao istoga časa. Na tom spisku je ukupno 40 imena, sa sljedećim podacima:
Ziberi Ajruš, rođen 1968. godine; Maid Sinanović; Salko Nargalić Ćosa (1960.g.); Ešef Beganović (1960); Alija Mujkić (1927); Sead Krajnović, otac i dva sina Komšići: Mustafa, Rijad i Ado, Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti; Husein Dizdarević (1941); Sabit Arifović (1935); Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir; Husein Geljo (1933); Haso Imširović (1929); Feriz Karasuljić (1959); Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i unuk Damir Danović (1976); Antonija Ostojić (1926); Zvonko Lazarević (1972); maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić; Ivica Vrhovac (1945); Dževad Osmanović (1978); Dževad Jašarević (1956); Elmazi Mersim (1969); Muhamed Mulabdić ( 1964); Majda Izić (1929); Bego Šindrić (1942); Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Uz njih i: Milo Lukić, Mirjana Ilić i Radmila Novaković.
To su, dakle, ti strašni borci, «muslimanski ekstremisti» koji su zaprijetili da zauzmu Bijeljinu i pobiju sve Srbe. Ti mirni Albanci koje smo svi viđali kako vrijedno rade u buregdžinicama, te žene od 60 godina koje su se, kako kažu, verale na munare i krovove sa snajperima u rukama, ti stari ljudi koji su izvirivali kroz prozore ili iza taraba, pa ih pogodio metak. Poznavao sam porodicu Bišanović. U njihovu kuću su, vjerovatno na zahtjev nekog od komšija, kako se to i kasnije često dešavalo, upali arkanovci i odmah zapucali. Ubili su staru Biseru, njene dvije kćerke, 15-godišnjeg unuka i stanarku, Srpkinju, kroz zatvorena vrata kupatila. A zatim i psa. Valjda je lajao. Biserinog sina, koji je slučajno bio u susjednoj kući, spasio je sutradan komšija Srbin, kad su ga poveli. Poznavao sam mesara Redžepa Šabanovića. Imao je suviše veliku kuću, na koju je neko bacio oko. Starog Sabita je pogodio metak dok je gledao kako ubijaju dobre i mirne Komšiće. Dva brata Belkića su odveli u park i streljali ih. Poznavao sam Milu Lukića, koji je četnicima bio trn u oku, jer je bio brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka i čovjek koga su poštovali svi Bijeljinci. Lukići su bili poznati antifašisti, a Milo se dodatno zamjerio četnicima, jer nije dozvolio da sruše spomenik njegovom bratu. Uz njega su arkanovci ubili i očevice zločina – Antoniju Ostojić i mladića Zvonka Lazarevića, kome su nakon toga skinuli pantalone da vide je li obrezan. Kad se ispostavilo da nije, odmah je saopšteno da su ga ubili muslimani. Niko nije mislio o apsurdu – da su »muslimanski ekstremisti» ušli u opkoljenu Bijeljinu, da bi, pokraj svih arkanovaca, vojske, policije i rezervista ubili baš Milu Lukića, čovjeka od 70 godina, i nikog drugog. A kad su pokucali na vrata Lukića, otvorila im je Milina žena. Vidjele su ih i sve komšije. Ali, to njima nije smetalo.
Jedan mi je očevidac pričao kako je Šešelj savjetovao svoje bijeljinske sljedbenike: ako muslimani ne ubiju ni jednog Srbina, moraju ga ubiti oni, jer kako će se sve prikazati kao sukob, ako budu ginuli samo muslimani? Pa je stari Milo Lukić bio kao naručen. Arkanovci nisu znali ko je ko, ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći «rodoljubi» ili one koje su nasumice pogodili, poput Mire Ilić koju su pogodili na prozoru, ne znajući ko je (objavili su najprije da je ona Srpkinja, pa kad je utvrđeno da je Hrvatica, prestali su je pominjati
Znao sam i starog Gelju, i Majdu Izić koja je imala 72 godine… Spisak ubijenih «muslimanskih ekstremista» objavljen je u prvom broju SIM novina od 15 maja 1992. godine. Zapitao sam se stotinu puta: koliko je mojih sugrađana Srba stalo pred taj spisak, i zastidjelo se?