Trideset najtežih godina

U ona vremena s kraja osamdesetih i uz sami početak devedesetih godina prošlog vijeka, kad se pod rukovodstvom Gavrila Grahovca izdavačka kuća Svjetlost borila za status najbolje, najveće i najuglednije izdavačke kuće na prostoru cijele Jugoslavije, jedna od edicija s kojom je ovaj izdavač s razlogom mogao da se ponosi zvala se Biblioteka Refleksi. U njoj su objavljivane važne nefikcijske knjige iz historije, sociologije, politikologije i srodnih oblasti. Tu je objavljena knjiga Vladimira Dedijera i Antuna Miletića “Genocid nad Muslimanima 1941 – 1945”, zatim memoarska knjiga čuvenog Simona Wiesenthala “Pravda, ne osveta”, sjajna i otkrivalačka studija kanadskog slaviste Želimira Boba Jurčića “Ivo Andrić u Berlinu 1939 – 1941”, onda “Moskovski agenti: Staljinizam i njegova sjena” Alaina Brossata te napokon knjiga zbog koje se sada i prisjećam ove edicije “Istočna ljevica, zapadna ljevica” koju su napisali Agnes Heller i Ferenc Feher.

Agnes Heller je rođena 12. maja 1929. godine u Budimpešti, kao dijete jevrejskih roditelja iz srednje klase. Uspjela je da preživi holokaust i živjela je, evo, nešto više od dva mjeseca nakon svog devedesetog rođendana; umrla je, naime, 19. jula ove godine. Njena smrt je bila velika vijest u svim kulturama u kojima još uvijek postoji koliko-toliko ozbiljna javnost i koliko-toliko ozbiljni mediji. Heller je spadala među vodeće evropske filozofe svoje generacije, a njen disidentski status iz vremena Hladnog rata priskrbio joj je važne nagrade na Zapadu i profesorske pozicije na nekim od vodećih svjetskih univerziteta.

Ipak, njena kritička oštrica nije ni najmanje otupila nakon pada Berlinskog zida. I u poodmaklim godinama spadala je među najoštrije i najartikulisanije kritičare Viktora Orbana. Ferenc Feher, s kojim je potpisala navedenu knjigu, bio je takođe filozof i njen drugi muž. On je umro još 1994. godine. A sama Agnes Heller, mada starija od devedeset godina, nije umrla u postelji. Utopila se dok je plivala na Balatonu. Ima nečeg dirljivog i simbolički snažnog u takvoj smrti ove hrabre i mudre žene. Ako nešto nisam previdio, niko u sarajevskim i bosanskohercegovačkim medijima nije pošteno ni registrovao smrt Agnes Heller. Možda je ponegdje i prenesena kakva agencijska vijest, ali nije bilo nikakve autorske nekrološke bilješke, a kamoli pravog “In memoriam” teksta. A prije ravno trideset godina, u Sarajevu je, eto, objavljena njena knjiga u prevodu Ive Slavnića, Ranke Jovanović i Adele Simić te sa predgovorom Hidajeta Repovca. Čitalac će se prisjetiti da je Hidajet Repovac preminuo krajem prošle godine.

Na fonu svega ovoga iščitavam članak o tome kako je Univerzitet u Sarajevu na svjetskoj rang-listi univerziteta pao sa 1676. na 2627. poziciju, doživljavajući u samo jednoj godini nezapamćen pad. Univerziteti u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Splitu, Novom Sadu, Nišu, Skoplju i Podgorici svi imaju bolji rejting od Sarajevskog. Na prvi pogled to nema nikakve veze sa gornjom crticom o Agnes Heller, ali zapravo veza postoji i ona je snažna i suštinska. Posljednjih trideset godina, te tri decenije rata i postratne pljačkaške tranzicije, označile su vrijeme ogromne intelektualne regresije. To je ono o čemu je, između ostalog, pisao Tarik Haverić u “Kritici bosanskog uma”. U Sarajevu je 1964. godine Nerkez Smailagić objavio knjigu o Danteu “u jednom postrevolucionarnom društvu ideološki rigidnom u mnogom pogledu”, međutim to je usprkos tome “djelo koje je, u ono vrijeme, moglo biti objavljeno u bilo kojem univerzitetskom središtu na Zapadu”. Nažalost, danas sličnih primjera praktično nema. Isto tako, 1989. u Sarajevu je postojala intelektualna infrastruktura koja je omogućila da djelo Agnes Heller bude prevedeno, objavljeno i propraćeno prigodnim predgovorom jednog ovdašnjeg profesora. Danas ne postoji ni infrastruktura ni interes da se smrt te autorke proprati barem prigodnom publicističkom noticom.

Ako ništa drugo, naši mediji su barem dostojno obilježili devedeseti rođendan Muhameda Filipovića. On i Agnes Heller ne samo da su generacija, odnosno da su rođeni iste godine, nego dijele i neke interese, a i oboje su se nalazili u redakcijskom savjetu časopisa Praxis. Kad je o međunarodnoj reputaciji riječ, međutim, kao i o filozofskom opusu, odnosno trpljenju posljedica sopstvenog “disidentstva”, razlika između njih dvoje je taman analogna razlici između Budimpešte i Sarajeva. Uostalom, na onoj listi na kojoj je Univerzitet u Sarajevu na 2627. mjestu, Budimpeštanski univerzitet je na poziciji 563. Ali na stranu to, teško je Bosni i Hercegovini iz milion razloga da se poredi sa Mađarskom a da to poređenje ide u korist BiH. Ono što je ipak moguće, što je historija pokazala da je moguće, jeste ne zaboravljati svijet, čak i kad se čini da je svijet zaboravio vas. Moguće je gajiti intelektualnu radoznalost i otvorenost, moguće je pokušavati da se bude na tragu onoga o čemu se u ostatku svijeta misli i piše. I moguće je biti svjestan da svijet nije nastao juče te da postoje tradicije koje su ne tako davno obilježile i ovaj svračiji zakutak. Sa takvom radoznalošću i otvorenošću, sa takvom sviješću, moguće je ići naprijed s kakvom-takvom vjerom da je uspon ponovo moguć.