Piše: Kemal Kurspahić
Njemačka političarka Doris Pak (Pack), bivša dugogodišnja izvjestiteljka Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu – sa naglaskom na ovo „bivša“ jer je to oslobađa diplomatskih obzira i potrebe i obaveze da uljepšava utiske o zemlji i svojim tamošnjim sagovornicima – ovih je dana u razgovoru za sarajevski „Dnevni avaz“ iznijela zanimljivo zapažanje o bosanskohercegovačkim političarima: njih se uopšte ne tiče kako ljudi žive, ne mogu sa posvetiti rješavanju njihovih životnih potreba, poput obrazovanja ili zapošljavanja, nego se ubiše „rješavajući“ pitanja za koja uopšte nisu nadležni kao što su, recimo, ustavne promjene.
Čak i površan pogled na glavne uzroke blokada na bosanskom „evropskom putu“ pokazaće koliko je tačno ovo opažanje o „političarima“ potpuno zaokupljenim pitanjima u kojima nemaju nikakve nadležnosti ili sposobnosti da ih riješe: ukidanje ili otcjepljenje entiteta; stopostotna ili država u nestajanju; godine nemoći da se provede presuda evropskog suda o ravnopravnosti građana oličena u „slučaju Sejdić-Finci“; nipodaštavanje odluka Ustavnog suda u vezi s obilježavanjem 9. januara kao Dana Republike Srpske … Možda naknadna iskrenost Doris Pak može pomoći u odgonetanju pitanja kojim su se ovih dana bavili bosanskohercegovački analitičari o tome kako šefica evropske diplomatije Federica Mogherini može govoriti pohvalno o napretku Bosne i Hercegovine u ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj uniji nasuprot rasprostranjenom osjećanju u domaćoj javnosti o upornom zaostajanju.
Evropski diplomati, koji su u ime Evropske unije dobili zadaću da pomognu zemljama Zapadnog Balkana u ispunjavanju uslova za pridruženje Uniji, žele, naravno, samo najbolje jer je to i mjera njihovog uspjeha, ali su pohvale o „napretku“ sračunate i na ohrabrivanje i poticanje lokalnih partnera da se posvete ispunjavanju evropskih uslova. Lično se ne slažem s bosanskohercegovačkim kritičarima navodne prepuštenosti bosanskih evropskih perspektiva evropskim političarima uglavnom s resornim zaduženjima u organima Unije, kao što su Mogherini ili evropski komesar za odnose sa susjedima i pregovore o proširenju Johanes Han (Johanes Hahn), jer to jeste nivo na kojem će Unija pratiti, poticati i ocjenjivati napredak zemalja Zapadnog Balkana i to se neće mijenjati i prilagođavati neosnovanim predstavama balkanskih vođa o vlastitom značaju.
Primjer: godine koje je spiskao predsjednik Republike Srpske na insistiranju kako recimo američki ambasador ne predstavlja politiku Vašingtona, srljajući u sukobe u kojima je na kraju dospio i na američku „crnu listu“ ili njegovo omalovažavanje uloge i ličnosti visokog predstavnika postižući – sa eskalacijom neprijateljske retorike – potpuno suprotan efekat od željenog: produženje umjesto okončanja mandata visokog predstavnika i njegovog ureda.
Mogerini je, upravo dolaskom u Sarajevo u okviru balkanske turneje početkom ovog mjeseca, pokazala ličnu posvećenost poticanju bosanskohercegovačkih partnera na ispunjavanje uslova za približavanje Uniji: iako je njen let za Sarajevo zbog nevremena otkazan ona je na kraju turneje ipak došla u glavni grad Bosne i Hercegovine da potvrdi evropsko opredjeljenje da će Evropa biti cjelovita tek onda kad joj se pridruže i zemlje Zapadnog Balkana.
Ta podrška iz Brisela je i prijeko potrebna i dobrodošla.
To pogotovu zato što je upadljivo koliko je Bosna i Hercegovina u odnosima sa svijetom, i posebno sa centrima odlučivanja o evropskoj i svjetskoj politici, daleko zaostala za najbližim susjedima Hrvatskom i Srbijom.
Premijer Srbije ja, na primjer, na sarajevski skup šefova vlada država Zapadnog Balkana stigao sa još jednog sastanka sa najmoćnijom evropskom političarkom, Angelom Merkel, i dobio je od nje javnu podršku za projekte infrastukturnog povezivanja u regionu, sa izgradnjom savremenih željeznica i puteva, i za uspostavljanje široke zone slobodne trgovine kao značajan korak prema eurokompatibilnosti regionalne ekonomije.
Hrvatska je, postajući članica Evropske unije, ne propuštajući da u svakoj prilici naglasi potporu suverenitetu Bosne i Hercegovine, svoje sada ozakonjeno mjesto u evropskim institucijama stavila u službu propagiranja projekta „federalizirane“ BiH u kojoj se pod različitim – „europskijim“ – opisima i sa hvale vrijednom brigom za jednakopravnost hrvatskog naroda prepoznaju duhovi oživljavanja ratne tvorevine Herceg-Bosne pod čijim su okriljem počinjeni neki od najtežih zločina „etničkog čišćenja“ devedesetih.
Bosanskohercegovački politički prvaci nemaju ni približno sličan tretman u svjetskim prijestonicama kakav imaju i srpski i hrvatski. Za razliku od neposredno poratnih godina, kada je u svijetu prevladavala želja – pa na neki način i osjećanje obaveze – da se Bosni i Hercegovini, kao zemlji najteže pogođenoj ratom, pomogne u obnovi i infrastrukture i demokratskih institucija, taj kredit je u međuvremenu potrošen i svjetski političari od kalibra i ugleda niti pozivaju u goste niti posjećuju bosanskohercegovačke predstavnike. A i zašto bi kad oni – kako je to zapazila bivša njemačka izvjestitelja za Bosnu i Hercegovinu – vole da se bave stvarima o kojima ih niko ništa ne pita, a potpuno se ravnodušni prema najživotnijim potrebama svojih građana.
(slobodnaevropa.org)