U domaće spoljno-političke uspjehe jedva da se mogu ubrojati ono čuveno, privatno poznanstvo s Erdoganom (premda je u međuvremenu taj najjači vanjskopolitički adut postao miljenikom Vučića, Dodika i Milanovića), obilazak nekoliko punktova dijaspore u Europi u osvit izbora, ili znamenita pošiljka hurmi namjesto prijeko potrebnih vakcina.
prof.dr Asim Mujkić
„Nećemo dopustiti da Rusija koristi Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu za provokaciju ili skretanje pažnje“, kažu iz Ministarstva odbrane Ujedinjenog Kraljevstva. „Nećemo prepustiti BiH Rusiji“, nadovezuje se ambasador SAD u BiH Michael Murphy.
Nešto prije toga, u osvit ruske agresije na Ukrajinu, nakon svoje turneje po Zapadnom Balkanu, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock jasno je kazala: „Zapadni Balkan nećemo prepustiti utjecaju Moskve“.
Prije godinu euforično je u Sarajevu dočekan stav koji je iznio Derek Chollet, viši politički savjetnik američkog državnog sekretara Anthony Blinkena, da su SAD odlučne sačuvati BiH, da neće prezati od sankcioniranja secesionističkih poteza, itd.
Iza euforičnih reakcija povodom ovih i niza sličnih izjava koje stižu sa svih strana, stavova o zaštiti i čuvanju BiH, jedini genuini osjećaj koji se javlja je briga pomiješana s tugom. Tu zabrinutost i tugu najbolje pojašnjava cinični touche Ruske ambasade u BiH kao odgovor na izjavu ambasadora Murphyja:
„Gospodin ambasador elokventno govori o poštivanju suvereniteta Bosne i Hercegovine i odmah bez oklijevanja izjavljuje da Sjedinjene Države ‘neće prepustiti BiH Rusiji’. Kao da Bosna i Hercegovina nema svoj suverenitet, kao da je slabo dijete koje treba štititi“.
Na stranu što bismo mogli analizirati višegodišnju ulogu Rusije u razvodnjavanju bosanskohercegovačkog suvereniteta, ali ovaj stav ima težinu i mnogo toga govori. Ne toliko o Americi, o Britaniji ili nekim drugim zapadnim zemljama i njihovim politikama, koliko prije svega o nama, bijednoj situaciji u koju smo se, u dobroj mjeri, sami doveli.
Pravo pitanje je kako smo došli do toga; kako smo se uopće doveli u situaciju da se o nama govori kao o „slabom djetetu koje treba štititi“. Znam za barem stotinu uobičajenih izgovora za takvo stanje – te Dejton, te Dodik, te Zagreb, o Beogradu da i ne govorimo, nezainteresirana, licemjerna Europa itd., ali to nipošto ne smije amnestirati ovo već sada hronično odsustvo bilo kakvog prepoznatljivog subjektiviteta, bilo kakve koherentne spoljno-političke, ili barem unutrašnjo-političke inicijative, barem neke političke imaginacije s one, kako se voli nazivati, „probosanske strane“.
Ta strana kao da smisao svoje političke opstojnosti nalazi samo u tome da reagira na poteze koje vuku drugi. Pri tome, po pravilu, ona na vrlo pogrešne načine šalje međunarodnom faktoru najčešće zbunjujuće signale: „hoćemo aprilski paket – obaramo aprilski paket“, „hoćemo visokog predstavnika – tražimo ostavku visokog predstavnika“, „mi smo za ljudska prava i toleranciju – nismo za gej-paradu i niko naš neće paradirati bez obzira što ambasadori ključnih zemalja taj dan paradiraju u znak podrške“.
Mogli bismo ovako nabrajati unedogled. U spoljno-političke uspjehe jedva da se mogu ubrojati ono čuveno, privatno poznanstvo s Erdoganom (premda je u međuvremenu taj njihov najjači vanjskopolitički adut postao miljenikom Vučića, Dodika i Milanovića) i obilazak nekoliko punktova dijaspore u Europi u osvit izbora, ili znamenita pošiljka hurmi namjesto prijeko potrebnih vakcina.
To i niz drugih, sličnih poteza na svoj način obezvređuju suverenitet ove zemlje. Tih državotvoraca i stražara bosanskohercegovačkog suvereniteta nema nigdje na mapi međunarodne politike, nema ih na forumima, ne vise po hodnicima važnih institucija u međunarodnim odnosima gdje se donose odluke (Bruxelles, Washington, London, Berlin – za početak), dok se sasvim neosnovano smiju Dodikukoji visi po hodnicima Putinovih dvora, ili se u svojoj blaženoj gluposti koja jedino može biti osnovom njihove ničim opravdane nadmenosti sprdaju sa Željanom Zovko.
Bježe od stranaca kao od kuge, očekujući da se nekako stvari same od sebe riješe, da nas to, ako ikako može, nekako mimoiđe. I sada žanjemo svi ono što su oni svojim višedecenijskim neradom i besprijekornim održavanjem palanačkog mentaliteta posijali.
U suštini poražavajuće je za neku državu reći da eto treba ipak da bude „sačuvana“. Takvim tonom se inače govori kada treba sačuvati žene, djecu i starce, nejač, kada treba sačuvati bolesne i ranjene, itd. To znači ne samo da je ona u opasnosti, da je njezina opstojnost dovedena u pitanje (notorna je to činjenica), nego da ona ovisi o dobroj volji, u ovom slučaju jake sile, da ovisi o trenutnim konstelacijama odnosa, od „puhanja“ geopolitičkih vjetrova, a sve to opstojnost Bosne prepušta „slučajnosti“, ukratko, nečemu na što ona, njezini ljudi, građanke i građani ne mogu posebno utjecati.
Na stranu sada što ni puhanje trenutno povoljnih geopolitičkih vjetrova usljed rata u Ukrajini koji doslovno puše u njihova jedra nisu u stanju već pola godine iskoristiti na smislen način.
Uostalom takvo „čuvanje“ Bosne, koje zadržava postojeće odnose koji svaki put iznova generiraju krizu, etnonacionalne mobilizacije, koliko god da sankcioniramo ovog ili onog aktera, ostat će plitko i kratkoročno, upravljeno igrom slučajnosti. Ono će „držati vodu“ do nove američke (njemačke, britanske, francuske) administracije, do nove ekonomske krize, za pet ili deset godina, do novog uspona populističkih pokreta na Zapadu, do novog Janše ili Orbana – i eto nas opet na početku.
Tako se ne čuva, već naprotiv, samo dalje razgrađuje država, njezin suverenitet i politički subjektivitet. Postojeće destruktivne politike samo će, tako sačuvane, nastaviti da se akumuliraju, da se „genetički modificiraju“ i rekombiniraju vrebajući priliku za novi prepad.
Umjesto da za to bijedno stanje u kojem je politički subjektivitet ove zemlje razobličen do neprepoznatljivosti odgovaraju, promotori ovih političkih pristupa će se rado okomiti i za „jeftini populizam“ optužiti one pojedince koji će na svoju ruku preuzeti neku spoljno-političku inicijativu, koji će naći vremena da o svom trošku nekom kongresmenu ili senatoru, parlamentarnoj grupi, nekom stranom ugledniku pokušaju objasniti s kakvim se problemima suočava BiH.
Državu koju navodno brane svojim nedjelovanjem ili, još gore, pogrešnim djelovanjem, združeno s destruktivnim snagama za tri decenije svoje vladavine razložili su na njezine fabričke postavke, na njene atome, individualne građane koji, prepušteni sami sebi, ne vjeruju više ni u kakve institucije, tijela ili strukture.
Zbog toga su već dugo postignuća u bilo kojoj sferi društvenog, političkog, sportskog (sjajna Lana Pudar, košarkašice i košarkaši), pa ako se hoće i golog života prepušteni pojedincu, njegovim ili njenim talentima i sposobnostima, dovitljivosti, maštovitosti, slučajnosti njegovih poznanstava s nekim „tamo vani“, njegovoj ili njenoj dobroj volji da nešto uradi za svoju zemlju, pojedincu iza kojeg ne stoji nikakva institucija, a ako i postoji ona ga obično sputava.
Kod nas je pojedinac institucija, i s njegovim nestankom nestaje i ta institucija. Tako je u obrazovanju, u sportu, u privredi, u kulturi, u vanjskoj politici, tako je nažalost i u zdravstvu, u što smo se mogli uvjeriti za vrijeme pandemije kada su građani, osim toga što su brutalno opljačkani, bili prepušteni da se svako snalazi za svoj život, da na crno nabavlja prijeko potrebne lijekove, a poslije da se sam snalazi za vakcinu.
Ovaj rub anarhije do kojeg su nas dovele etnonacionalističke politike predstavlja cijeli okean nezadovoljstva i negativne energije pojedinaca, građana, ali istovremeno može da predstavlja i resurs promjene. Dok neki građani, sasvim razumljivo, napuštaju Bosnu, a drugi gledaju na nešto ušićare, postoje i oni koji uprkos svemu žele nešto dati, napraviti, promijeniti.
I zaista, subjektivitetu naše zemlje daleko su više doprinijeli talentirani pojedinci i dobrovoljna udruženja građana entuzijasta nego sve njezine institucije koje su za to zadužene. Ta ogromna pozitivna energija koju uporno proizvode brojni nevidljivi, vrijedni, nesebični naši ljudi koji postižu rezultate u svojim strukama širom svijeta i kod kuće i udaraju temelje jednoj drugačijoj Bosni, predstavljaju osnov piramide bosanskohercegovačkog subjektiviteta na čijem je samom vrhu nasmijano lice Lane Pudar.
Tragedija ove zemlje je što gotovo da nema na vidiku političke opcije koja bi tu pozitivnu, kreativnu energiju znala pretočiti u politički program i pravac djelovanja. Takvi pojedinci najbolji su zalog za onu Bosnu za koju niko neće morati da kaže paternalistički da je treba sačuvati.
(inforadar.ba)