Dok se tek sliježu uzbuđenja bosanskohercegovačke izborne noći, praćena zapaljivim optužbama i kontraoptužbama – pored ostalog: o tome kako su “Hrvatima ponovo drugi birali predstavnika”; kako se radi o nezapamćenoj krađi glasova; i kako je u toku traženje koalicionih partnera čiji je cilj “poništenje izborne volje bošnjačkog biračkog tijela” – ne treba da čudi što se u tako naelektrisanom javnom prostoru potežu i poređenja s vremenima fašizma.
Piše : Kemal Kurspahić
Pomalo je neobično da je to poređenje ovog puta došlo od samog kardinala Vinka Puljića, na misi u Žepču 14. oktobra, kad je – u odgovoru na sudbinsko pitanje koje se nameće narodu: što će biti s nama – rekao kako je na djelu “vrlo prljava politička igra koja želi nama ogaditi našu zemlju, ogaditi naše korijenje, ogaditi naš identitet. Pa lijepo kažu – po zakonu”, rekao je kardinal tvrdeći kako je četrdesetpete po zakonu trebalo uništiti sve što je hrvatsko inteligentno, zaključujući: “Po zakonu je i Hitler došao na vlast”.
Na taj izlet uzoritog kardinala u selektivno prizivanje prošlosti, u kojem se prećutno poistovjećuje hrvatsko s ustaškim, smjesta je odgovorio najprozvaniji: Željko Komšić, čiji je ponovni – treći – izbor u Predsjedništvo toliko uznemirio vodeću hrvatsku stranku da sada provodi bojkot državne vlade i prijeti blokadom parlamentarnog života.
Komšić je poručio kardinalu, “ako već pokazuje toliki interes za zločinačke likove kao što je Hitler i za povijest” da čim prije ode u Jasenovac i pokloni se sjenima nevinih žrtava Hitlerovog ratnog druga Pavelića.
Nije, naravno, ovaj incident usamljen primjer utkivanja ratnih zločinaca u nacionalni identitet. U Bosni i Hercegovini su i srpske i hrvatske vladajuće nacionalističke partije prihvatile idejno i političko naslijeđe međunarodno osuđenog “udruženog zločinačkog poduhvata” sve do ritualnog herojskog dočeka povratnika s odsluženja zatvorskih kazni za zlodjela u ratu devedesetih.
Na bošnjačkoj strani postizbornog političkog spektra takođe se nacionalni identitet poistovjećuje sa proustaškim nasljeđem i isključivo vjerskim elementima kao obilježjima novobošnjaštva.
To je vidljivo iz prvih reagovanja u dijelu javnosti odanom vladajućoj bošnjačkoj stranci na najave kako se u Kantonu Sarajevo vode pregovori o koaliciji stranaka socijalno-liberalne orijentacije koja bi omogućila formiranje kantonalne vlade bez Stranke demokratske akcije (SDA).
Njihov scenario “propasti svijeta”: ta koalicija bi mogla “uništiti bošnjački identitet” u Kantonu.
Kao instrumenti tog “uništenja identiteta” spominje se reforma obrazovnih programa s ukidanjem vjeronauke i reinterpretacijom novije istorije i negiranjem genocida nad Bošnjacima (o čemu nema ni riječi u programu nijedne od stranaka koje se spominju kao mogući partneri u koaliciji).
Njena reforma bi uključivala i preimenovanje škola, ustanova i ulica imenovanih po opskurnim ličnostima iz bošnjačke istorije među kojima ima i propagatora fašizma. Takva reforma – koja bi vodila eurokompatibilnom obrazovnom sistemu – bila bi već dobar razlog da se takva koalicija ohrabri i podrži.
Prije koju godinu očijukanje vladajućih partija na Balkanu s fašizmom moglo se gledati i kao “anticivilizacijska rabota” – jer se vjerovalo kako u svijetu prevlađuju ideje globalizma i kosmopolitizma – ali sada je, nažalost, fašizam u različitim oblicima i količinama svjetski modni trend.
Ovih dana u Sjedinjenim Državama se pojavila knjiga “Kako fašizam radi: Politike Nas i Njih” (How Fascism Works: The Politics of Us and Them), čiji je autor profesor filozofije na univerzitetu Yale Džejson Stenli (Jason Stanley) koji, nakon desetogodišnjeg istraživanja o savremenoj političkoj zloupotrebi fašizma pokazuje kako su na sceni – ako ne baš fašizam – onda svakako fašističke taktike u kojima savremene “velike vođe” oponašaju uzore iz prošlosti i jedan drugoga: propovijedaju slavnu prošlost ugroženu globalizacijom, liberalnim kosmopolitizmom i poštovanjem za “univerzalne vrijednosti” kao što je jednakost.
U tim taktikama kao zajedničke tehnologije neofašizma navode se: raspirivanje straha od drugoga; sistematski napadi na vodeće medije kao nosioce “lažnih vijesti” pod kontrolom tajanstvenih snaga u sjeni kao dokaz zavjere sve dok u javnoj percepciji laž ne postane istina a istina laž.
Stenli se u istraživanju tih taktika fašizma osvrće i na upotrebu istorijske viktimizacije, žrtveništva jednog naroda, kao opravdanja za nasilje nad drugima i kao jedan od primjera za to nalazi u tvrdnjama iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti o “fizičkom, političkom, pravnom i kulturnom genocidu nad srpskim stanovništvom na Kosovu” koje su u Srbiji pod vlašću Miloševića postale primjer kako se navodno žrtveništvo iz prošlosti koristi za “fašističku politiku mobilizacije protiv fantomskih neprijatelja”.
Profesor Stenli za ovu studiju o tome kako funkcioniše fašizam nalazi inspiraciju i u porodičnoj istoriji: njegovi roditelji bili su jevrejski prognanici – majka iz Poljske, otac iz Berlina – i on iz te perspektive, gledajući oživljavanje fašističkih taktika u savremenom svijetu, poput anti-imigrantskih politika i osjećanja, zaključuje:
“Kad fašizam počne da se osjeća kao nešto normalno, svi smo u opasnosti.”
(kliker.info)