Kako su robinje postajale carice

Piše: Saud Grabčanović

Uvod

Kada se spomene ova tema neizbježno je moramo povezati sa pojmom sultanskog harema, jer su žene na osmanskom dvoru najveći dio života provodile upravo na tom mjestu. Sam naziv „harem” izveden je iz riječi „haram“, što na arapskom znači „zabranjeno ili tabu mjesto.” Ova se riječ nekada upotrebljavala u muslimanskim porodicama za žensku polovinu kuće, gdje je bio zabranjen ulazak svim punoljetnim muškaracima. Izuzetak u ovome su predstavljali samo vlasnik kuće i njegovi evnusi. Harem je kao fenomen nastao u dinastiji arapskih halifa Abasida (العبّاسيّون), koji su vladali muslimanskim Hilafetom od 750. do  1258.godine. (Abbasids the 2nd dynasty of caliphs, London 1882.) Po tom modelu su svoje  hareme kasnije stvorili i drugi muslimanski vladari, kao i bogati feudalci. Najpoznatiji i najbrojni haremi bili su haremi osmanskih sultana koji su postojali u Osmanskom carstvu pet vijekova. Svaki od osmanskih sultana je u svojoj palači Topkapi Saraju, a kasnije Dolmabašče, oba u u Istanbulu, posjedovao harem sa najmanje 1000 žena, čiji je popularni naziv glasio „dom sreće“ (prevedeno sa turskog). Djevojke i žene koje su boravile u sultanovom haremu  najvećim dijelom su bile robinje nemuslimanskog porijekla, koje su najčešće bile zarobljene u osmanskim osvajanjima u Evropi, Aziji, Africi i na Bliskom istoku. Tek pred kraj postojanja Osmanskog carstva u hareme su stizale i muslimanke, i to dobrovoljno. Bile su to kćerke ili rodice osmanskih feudalaca iz svih dijelova Carstva. Robinje koje su stizale u sultanski harem podvrgavane su školovanju u mektebima i vremenom su bile asimilirane u turski narodni korpus. Nakon prihvatanja islama one su postajale sultanove žene, sa kojima je on rađao svoje potomke. Stanje u haremu bi se neprekidno ažuriralo, a u zbirku svojih konkubina sultani bi neprekidno dodavali nove, ljepše i mlađe djevojke, dok bi starije žene oslobađali ropstva i otpuštali uz poklone! Osim žena vladara i mladih konkubina, u ženskoj polovici dvora živjele i sve ostale žene: njihove kćerke do udaje, muška djeca do puberteta, sluškinje i evnusi za zaštitu i pomoć ženama … U tom ozračju su vrili: strast i intrige, te međusobni rivalitet koji je uzrokovao stalne svađe između žena koje su kroz njih međusobno stvarale svoje interesne grupe. Na drugoj strani svaka djevojka za sebe maštala je samo o tome kako da postigne poziciju prve vladareve žene. Jedan broj ovih djevojaka, koje je krasila posebna ljepota i inteligencija, postajale su sultanove miljenice, a kad bi mu rodile naslijednike sultani su ih vjenčavali, postajale bi njihove „Haseki“ – zakonite žene! Ove strankinje, dojučerašnje konkubine, tako bi postajale „Valide sultanije“ što bi prevedeno na zapadne izraze značilo „carice“ Osmanskog carstva! Te do juče potpuno anonimne strankinje  tako bi postale supruge vladara najvećeg carstva toga vremena! Ovako nešto je u evropskim kršćanskim zemljama u ta vremena bilo nezamislivo. Djevojke koje su željele postati  kraljice i carice, supruge tadašnjih evropskih vladara, morale su imati „plavu krv“, plemićko porijeklo približog nivoa kao što su ga imali njihovi muževi. Evropski dinastije su se međusobno orođavale. Obične i anonimne djevojke iz prostog naroda mogle su samo sanjati o tome da postanu vladarice, na zapadu to bilo moguće samo u bajkama.

Na drugoj strani, u Osmanskom carstvu ovo je bila realnost! I ne samo da su te anonimne žene koje nemaju „plavu krv“ postajale sultanske žene, već su Valide sultanije bile i glavne savjetnice svojih muževa sultana u pogledu spoljne i unutrašnje politike Carstva. Valide sultanije su uticale na svoje muževe i u pogledu personalne politike u Carstvu. One su bile te na čiji su zahtijev sultani smjenjivali stare i postavljali nove carske velikodostojnike. Tu možemo izdvojiti sultaniju Hurem-Rokselanu, ženu sultana Sulejmana Veličanstvenog i još neke. Postojale su Valide sultanije koje su čak bile samostalne vladarice za vrijeme maloljetnosti svojih sinova, kao napr. sultanija Kosem. Ona je kao carski regent u ime svog sina vladala Carstvom kao samostalni vladar. Ovaj period istorije Osmanskog carstva, kada su žene i majke osmanskih sultana vladale zajedno sa njima, u turskoj se istoriji naziva „ženski sultanat“. O stvarnom položaju i životu tih žena na osmanskom dvoru kod Evropljana su se oduvijek odvijale stereotipne i često pogrešne i paušalne rasprave i ocjene bazirane na svjedočanstvima poslanika na osmanskom dvoru, kao i njihovih žena, te putnika kao i samih dvorjana na tom dvoru. Pravih i potpunih informacija o tome nije bilo zbog strogog embarga na objavljivanje detalja iz sultanske privatnosti. Stvarna istina o sultanskim haremima je u potpunosti postala poznata tek nakon svrgavanja poslednjeg sultana Mehmeda VI Vahdetina 1922. godine, kada je nova vlast sa Ataturkom na čelu ukinula sultanski harem i otvorila osmanske arhive za javnost. Na osnovu tih podataka danas mnogi naučnici život u osmanskom haremu upoređuju sa školama-koledžima za djevojčice u engleskom stilu ili sa životom u ženskim samostanima na kršćanskom zapadu. Evropljani su oduvijek upoređivali život žena u osmanskom haremu sa zatvorom ili životom u zlatnom kavezu. Međutim, prema tadašnjim shvatanjima i mentalitetu, orijentalne žene su na život u haremu gledale na sasma drugi način i drugačijim očima. Tim ženama je takav način  života bio sasvim normalan. One su u njemu bile sretne jer su prije svega bile ekonomski obezbijeđene, imale su punu materijalnu i fizičku sigurnost, kako za sebe i tako i za svoju djecu, kao i za njihovu sretnu budućnost.

                                                                    (Nastaviće se)