Dvadeset ljudi ušlo je tog dana u voz 671, ne sluteći da će biti oteti, mučeni i ubijeni. Danas razotkrivanje svih detalja zločina i suđenje počiniocima, osim Žena u crnom, malo koga zanima.
Piše: Aleksandar Brezar
„Idite i vodite bošnjačku politiku kod vas“, čulo se u beogradskoj Knez Mihajlovoj, glavnoj promenadi u najužem centru grada, upravo ove protekle subote. Kao i svake godine, 27. februara u 15:48, petnaestak Žena u crnom, s pridruženim građanima i građankama, ponovo su ispraćale voz 671. Dvadeset osmi put zaredom.
Voz na relaciji Beograd-Bar te 1993. godine u Štrpcima – stanici na kratkoj, devetkilometarskoj dionici pruge koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu – zaustavili su „Osvetnici“, jedinica Vojske Republike Srpske, te oteli i ubili 20 osoba prvenstveno bošnjačke etnonacionalne pripadnosti.
Bar je to bila namjera u zločinu: vojnici su pretresli voz na stanici na kojoj se obično nije zaustavljao, i legitimisali sve putnike, tražeći i odvodeći one za koje su pretpostavili da su Bošnjaci. Nisu vjerovatno ni računali na to da će se protiv nasilnog odvođenja pobuniti i jedan bivši oficir JNA rođen u Hrvatskoj, a nastanjen u Beogradu. I njemu je presuđeno na isti način kao i ostalim putnicima. Za jednog od ubijenih se samo zna da je bio „tamnije puti“, i to je sve.
Od identifikovanih žrtava, za sve je ustanovljeno da su bili građani tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Za zločin je do danas osuđen samo jedan od oko 20 počinilaca, dobrovoljac Nebojša Ranisavljević, i to pred Višim sudom u Bijelom Polju 2002. U druge dvije države koje se smatraju suodgovornim, Srbiji i BiH, slučajevi se godinama povlače po sudovima. Optužnica u Srbiji iz 2015. nije ni 2018. bila potvrđena, dok se suđenje i danas odgađa i odlaže. U BiH, suđenje se već godinu dana ne zakazuje.
Nekakav Lukić
Najindikativniji je slučaj komandanta „Osvetnika“ i glavnog krivca Milana Lukića. Godine 1994., tadašnji predsjednik SRJ Zoran Lilić potvrdio je da je „postalo znano da je izvršilac otmice u Štrpcima nekakav Lukić“, ali i da je ubrzo izručen Republici Srpskoj na njihov zahtjev. I sam Lilić je tvrdio da vlasti RS-a tada nisu bile zainteresovane ni za materijalne dokaze do kojih je vlast u Srbiji navodno došla – iako je i po svjedočenju Ranisavljevića Lukić bio organizator i vođa kompletne akcije. Vlasti u RS-u su Milana Lukića ne samo pustile na slobodu već i odlikovale.
Lukića je 2009. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio na doživotnu kaznu zbog serije zločina u Višegradu i okolini 1992. i otmicu 16 putnika iz autobusa Priboj-Rudo. Petnaest muškaraca i jedna žena – svi redom državljani SRJ – oteti su u bosanskom selu Mioče, 12 kilometara cestom od Štrbaca. Svih 16 odvedeno je u hotel Vilina Vlas, mučeno, a zatim ubijeno na obali Drine.
Lukiću za Štrpce tada nije suđeno. Tužilaštvo BiH je tek 2019. pokrenulo postupak protiv Lukića, ali je u Buenos Airesu uhapšeni Lukić, koji kaznu služi u Estoniji, odbio da prihvati dokumente potvrđene optužnice Suda BiH.
To ga nije spriječilo da u haškom zatvoru prije toga napiše knjigu „Ispovest haškog sužnja“, u izdanju Srpske radikalne stranke. U knjizi, Lukić negira da je počinio ikakve zločine, tvrdeći da je žrtva zamjene identiteta, ali i negira da su se zločini ikada dogodili. Tako za sistematsko silovanje i smrt skoro 200 žena u već spomenutom hotelu Vilina Vlas kraj Višegrada – još jednu instancu za koju mu nije suđeno u Hagu – Lukić drsko tvrdi da se radi o tome da su ga žene smatrale neodoljivim.
Bilo bi prejednostavno reći da se ovdje radi o zločinima pojedinca bolesnog uma kao što je Milan Lukić. Porodice žrtava otmice u Štrpcima pokrenule su još 2002. postupak protiv 14 funkcionera SRJ pred relevantnim tužilaštvima. Spisak optuženih je svojevrsni „ko je ko“, a među njima su i Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić, tadašnji načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije Života Panić, bivši premijer Milan Panić, kao i kasniji haški osuđenici Dragoljub Ojdanić i Jovica Stanišić.
Sve se znalo unaprijed
Dokumentacija koju je tadašnji ŽTP (danas Železnice Srbije) dostavio sudu pokazala je da se već krajem januara 1993. znalo da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika”, i da je o planovima poput mjesta odvođenja upoznat kompletan vojno-politički vrh tadašnje države prije nego što se zločin uopšte dogodio. Isto je tvrdio i učesnik u zločinu Nebojša Ranisavljević tokom suđenja u Bijelom Polju. Svjedok na istom suđenju, Duško Petrović, izjavio je da je od drugih dobrovoljaca saznao da je i Vojislav Šešelj bio umiješan, jer je „dao pare da se izvede akcija u Štrpcima“.
Međutim, da političke volje a ni želje nije bilo od samog početka također ukazuje i to da je 1993. Slobodanu Miloševiću trebalo čitavih 16 dana da posjeti Prijepolje, grad koji je najteže pogođen otmicom u Štrpcima, i obeća da će „prevrnuti i nebo i zemlju da nađe otete putnike“. O prevrtanju zemlje, ipak, malo ćemo kasnije.
I Dobrica Ćosić je primio porodice žrtava koje su se tada još vodile kao nestale, rekavši da „molbe upućene Aliji Izetbegoviću nisu urodile plodom“. Cinizam Ćosića u slučaju „Štrpci“, evidentan iz pokušaja prebacivanja odgovornosti na tadašnjeg predsjednika Republike BiH, koja prije svega uopšte nije imala nikakvo vojno prisustvo oko Štrbaca, ponovo je potvrđena 2002. kada je za klevetu tužio jednog od svjedoka u krivičnom postupku protiv njega i ostalih.
U geografiji smrti uzrokovanih raspadom Jugoslavije, Štrpci nisu samo jednom bili ucrtani na mapu. Pruga u Štrpcima, naime, raznesena je u vazduh 1999. Tada su vojnici SFOR-a prugu minirali da bi spriječili moguće prebacivanje oružja iz Srbije u Crnu Goru tokom intervencije Sjevernoatlantskog saveza, i pritom ubili čuvara pruge, Vidoja Tomića.
Tomić je, po izvještaju SFOR-a, stradao u razmjeni vatre, dok su medijski napisi tvrdili da mu je pucano u leđa. Beogradsko Vreme tada je pisalo da je „mučko ubistvo… pojačalo već postojeće tenzije koje prete da ugroze mir i naruše odnose sa mirovnim vojnim snagama u BiH.“
Nikola Poplašen, tada već razriješeni i bivši predsjednik RS-a, sazvao je Vrhovni savjet odbrane RS-a. Sastala se i vlada tadašnjeg premijera RS-a Milorada Dodika na hitnoj sjednici. Živko Radišić, koji je u to vrijeme bio zamrznuo svoju funkciju člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, istu je momentalno odmrznuo da bi pisao seriju pisama i protestnih nota i tražio hitne vanredne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a i Vijeća za implementaciju mira.
Prijetilo se i međunarodnim sudovima pravde, da bi se na kraju Tomić zaboravio nakon što se njegova smrt nije više dala instrumentalizovati. Godine 2021. Tomićevu smrt pamti samo jedna memorijalna ploča u Štrpcima i sporadični članci u lokalnim portalima poput Priboja033.
Oštre reakcije
Međutim, oštre reakcije iz 1999. ogoljele su suštinu problema sa otmicom i ubistvom ljudi iz voza šest godina ranije. Hitne sjednice i protestne note – tada, kao i sada – rezervisane su isključivo za pripadnike onih naroda čije se stradanje može iskoristiti za dnevnopolitičke svrhe, ili radi pridobijanja poena u korist “naše stvari”. Pritom, prolaznici koji su se bunili protiv komemoracije u Beogradu jer se radi o „bošnjačkom pitanju“ nisu stali da razmisle o tome da li su žrtve bile građani njihove države, tj. SRJ – kao što i jesu bile.
Po Ranisavljevićevom svjedočenju, 20 otetih muškaraca iz voza u Štrpcima Lukić i ostali odveli su u salu osnovne škole u obližnjem selu Prelovo. Tu su ih pretresli, opljačkali i pretukli. Vezali su ih žicom, utjerali u kamion i odvezli u drugo selo u blizini Višegrada. Žrtve su likvidirane nakon što su u garaži jedne od kuća natjerani da legnu na pod. Jednoj od žrtava Lukić je lično prerezao vrat.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zubčevića otkriveno je na obali akumulacionog jezera Perućac 2009., dok su ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni na dnu istog jezera 2010. kada je iz hidroelektrane „Bajina Bašta“ ispuštena voda. Zahtjevi porodica da se voda u jezeru Perućac – za koje se osnovano vjeruje da krije tijela ne samo žrtava iz voza u Štrpcu već i šire višegradske regije, ali i kosovskih Albanaca – ponovo ispusti da bi se našla tijela i ostalih žrtava, do danas ostaju neispunjeni.
Za obećanje Slobodana Miloševića o prevrtanju makar zemlje tek ne postoji politički interes vlasti u današnjoj Srbiji, trenutno najviše zabavljenoj prepravljanjem narativa iz zločinaca devedesetih u žrtve, posebno ranijih ratova.
Esad Kapetanović, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, Sead Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Fikret Memetović, Favzija Zeković, Nijazim Kajević, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Zvezdan Zuličić, Tomo Buzov i N.N. ostala su imena na transparentima Žena u crnom na komemoraciji u Beogradu.
Februara 2021., u ledeno hladnoj Knez Mihajlovoj, Žene u crnom je čuvalo praktično dvaput više policajaca i policajki dok se niz ulicu čula pjesma uličnih svirača. Osim Beograda, komemoracije su održane i u Prijepolju i Podgorici. U Podgorici nije bilo potrebe za policijskim obezbjeđenjem, ali nije bilo ni ijednog domaćeg političara.
U BiH, javno obilježavanje zločina u Štrpcima u potpunosti je izostalo, a o Štrpcima se u medijima izvještavalo samo u kontekstu komemoracija drugdje. Jasno je, pritom, da političkim liderima Bosanskih Srba nije u interesu javno govoriti o zločinu protiv drugih, što je direktan nastavak politike ratnih devedesetih. Za iste, najbolje je da sve i dalje nastavi prekrivati mutna voda.
Međutim, u Bosni posebno je besmisleno to što ni među drugim etnonacionalnim političkim predstavnicima – bošnjačkim, ali i hrvatskim – niko nije našao za shodno da samoinicijativno i javno obilježi zločin u Štrpcima, pogotovo kada se glasovi skupljaju na osnovu retorike o zaštiti „svog naroda“. Možda prije svega zato što su Štrpci daleko, a TV ekipe također ne dolaze.
Ovih dvadeset ljudi su žrtve onih u Srbiji i Crnoj Gori koji su tvrdili da je rat negdje drugdje, preko Drine. Kada su ušli u voz 671, nisu ni mogli ni trebali slutiti da će završiti na betonskom podu garaže u blizini Višegrada s metkom u čelu. Želju da se zločin do kraja rasvijetli, međutim, i dalje niko nema. Umjesto da su svačiji – kad već nisu nečiji – dvadeset ljudi iz voza u Štrpcima i dan-danas su ničiji.
(analiziraj.ba)