Piše: Jusuf Trbić
Uporni negatori ratnih zločina nad civilima u Bijeljini ne uvažavaju ni sudske presude, ni žive svjedoke, ni dokumente koji te zločine nedvosmisleno dokazuju. Sjetimo se samo poznatog spiska civila ubijenih u prvim danima aprila. Spisak je objavio Krizni stab SDS-a, a potpisao ga komandant tog Kriznog štaba Ljubiša Savić Mauzer. Ironija je da se oni koji negiraju i te zločine predstavljaju kao pripadnici Garde “Panteri”, čiji je komandant bio upravo Mauzer.
Na spisku je samo 40 imena (broj ubijenih je bio mnogo veći), ali sve su to imena mirnih ljudi, žena i djece, među kojima nije bilo nikoga koga bi čak i neobaviješteni mogli smatrati borcima. Pored ostalih, tu su bili i: Alija Mujkić (rođ. 1927), Sabit Arifović ( 1935), Husein Geljo (1933), Antonija Ostojić (1926), Majda Izić (1929), pa stari Milo Lukić, brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka) koga su arkanovci ubili na njegovom kućnom pragu), Bisera Bišanović, njene dvije kćerke i unuk…Svi su ubijeni pred svjedocima. Je li to moguće negirati?
………………..
Sad već dalekog 4. juna 2012. godine Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je trojicu pripadnika dobrovoljačke jedinice Vojske Republike Srpske na kazne zatvora od 12 do 15 godina zbog ratnog zločina nad civilima, ubistva, pljačke i višestrukog silovanja, izvršenih u Bijeljini 14. juna 1992. godine.
Dragan Jović osuđen je na 15 godina zatvora, Zoran Ðurđević na 13, a Alen Ristić na 12 godina zatvora (kazna je kasnije smanjena na 10 godina). Danilo Spasojević (iz sela Hase), koji je ubice doveo u kuću žrtava, pred sudom u Bijeljini dobio je 9 godina zatvora, ali je Vrhovni sud RS iste godine tu kaznu smanjio na 5 godina. Inače, Zoran Đurđević je, pored ovoga, u Srbiji osuđen za zločine u Zvorniku, koje je počinio kao pripadnik “Siminih četnika” na 20 godina zatvora. Odeljenje za ratne zločine Višeg suda u prvostepenom postupku protiv Miodraga Živkovića, jednog od učesnika krvavog pira u domu Avdićevih, ponovo ga je oslobodilo optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. I to 25 godina posle zločina. Bile su to veoma blage kazne za ono što su učinili, ali ipak kazne. Hurem Avdić, kome je osuđeni Dragan Jović pred očima ubio oca Ramu Avdića, rekao je da su pripadnici vojske RS-a dobili mizerne kazne.
“Ja živim u Austriji i čovjek za jednu običnu oružanu pljačku ovdje dobije 10 do 15 godina”, rekao je on tada u izjavi za agenciju Anadolija.
“Kada imate u vidu to što su oni uradili, počevši od pljačke i silovanja, do ubistva i zlostavljanja, mogu reći da su dobili mizerne kazne”, rekao je Hurem Avdić, koji je u vrijeme zločina imao 13 godina.
Sud je utvrdio da su ubili Ramu Avdića i silovali Mizanu i Hajretu Avdić, i to na posebno okrutan način.
Pretkrivični postupak je prethodno vođen pred Osnovnim sudom u Bijeljini.
Tužilaštvo za ratne zločine teretilo je Jovića, Đurđevića i Ristića da su 14. juna 1992. godine u Bijeljini, ušli u kuću bošnjačke porodice Avdić, oduzeli im novac i stvari, a potom višestruko, naizmenično silovali dvije žene, od kojih se jedna tri dana ranije porodila. Učinili su to pred Ramom, majkom i svekrvom, pred mužem i bratom. Optuženi Jović zatim je ubio domaćina kuće Ramu Avdića pucajući mu u usta, a dvije žene su iz kuće, gole i bose, poveli kroz grad. Opljačkali su potom kuću žene invalida, Dose Todorović, a njenim vozilom marke “jugo 55” udaljili su se sa lica mjesta.
Po izlasku iz grada, na putu ka Brčkom, u mjestu Ljeljenča, zaustavili su vozilo, ispred vozila, naizmjenično silovali oštećene i nad njima vršili protivprirodni blud, a onda su ih, gole i bose, ostavili na putu i udaljili se sa lica mjesta.
Ovaj slučaj, poznat kao “Bijeljina”, BiH je ustupila Srbiji na osnovu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
Beogradski Fond za humanitarno pravo nakon suđenja je istakao da je ovakva odluka prvostepenog suda dio negativnog bilansa srpskog pravosuđa u procesuiranju slučajeva seksualnog nasilja u ratu i da predstavlja nastavak prakse odstupanja od međunarodnih standarda u ovim predmetima.
…………….
Okružni sud u Bijeljini je 2004. godine procesuirao ubistvo poznatog Bijeljinca Salke Kukića. Presuda pod brojem K-3/04 donijeta je 11. juna 2004. godine, i njome je Oliver Rodić osuđen na sedam godina zatvora, a glavnooptuženi Slaven Lukić nije bio dostupan. Istraga je nesumnjivo utvrdila da su tri pripadnika Vojne policije iz Ugljevika, po nalogu Odjeljenja za obavještajno-bezbjednosne poslove Komande Istočno-bosanskog korpusa Vojske RS došli u stan Kukića da Salku privedu na informativni razgovor, zbog apsurdne tvrdnje da je on prodavao oružje po semberskim selima. Po srpskim selima koja su bila naoružana do zuba i u koja ni muslimanska ptica nije mogla ući. Dok je Istok Pojatar čuvao suprugu i dijete Salke Kukića u spavaćoj sobi, ostala dvojica su, znajući da je Salko imućan čovjek, zahtijevala da im da pare. Nezadovoljan ponuđenom sumom, Slaven Lukić je pucao u Kukića iz “škorpiona” s prigušivačem i teško ga ranio. Salkina supruga Ramiza je tada istrčala iz spavaće sobe, njen ranjeni muž joj je rekao da im da pare, pa su razbojnici otišli sa oko 50 hiljada maraka, koje su kasnije podijelili. Salko Kukić je umro te večeri od posljedica ranjavanja. Ali, to nije bio kraj.
Kad su Kukićevo tijelo te večeri prenijeli u roditeljsku kuću, pojavila se domaća policija koja je opkolila kuću i izvršila pretres tražeći, navodno, oružje. Ni osvrnuli se nisu na ožalošćene, kojih je bila puna kuća.
Mnogi Bijeljinci su tada shvatili poruku, pa se ponovo pokrenuo val iseljavanja.
(Slijedi: Podmetnuto ubistvo)