Piše: Esad Duraković

Tragedija Palestine je konstanta već 70 godina. To je ona vrsta povijesne tragedije zbog koje se svaki misleći čovjek, sa osjećajem humanosti, zapita: Zar svijet ima pravo govoriti o svojoj humanosti nakon takvog stradanja cijelog jednog naroda; kakvog smisla ima bilo koja umjetnost, osim onih koje nastaju na motivima užasa?!

Arapska književna tradicija nikada nije imala ep jer u „epska vremena“ (kao ni danas) nije osvojila ideju totaliteta koji je nužni uslov epa, ali tragedija Palestine mogla bi osvojiti taj totalitet u arapskom svijetu koji je još uvijek, u ovoj sekvenci povijesti, tragično fragmentiran i u toj fragmentiranosti je snažno antagoniziran. Istovremeno, taj svijet, koji je odavno izgubio ulogu i značaj povijesnog subjekta, izložen je raznim vrstama agresije sa Zapada, tako da njegova spoljašnja i unutarnja destrukcija zaista poprima razmjere antičkih epskih stradanja.

Predugo se vode navodni pregovori o „problemu Palestine“, ali se u suštini, na terenu, samo usavršava ta destrukcija: onase više ne svodi samo na teritorij Palestine već kao opaka, smrtonosna pojava metastazira na čitavu regiju koja se, očigledno, urušava, raspada se, u kojoj se (arapske) zemlje sve strastvenije okreću jedne protiv drugih zarad interesa onih trećih… Stanje u Palestini, odnos arapskih zemalja prema njoji odnos svijeta općenito, generatori su regionalne krize koja se, u koncentričnim krugovima, širi regijom, ali se iz nje sve opasnije preljeva i u okvire globalnoga. O tome se piše veoma dugo i veoma mnogo, a ovdje bih, ovom prilikom, podvukao samo dva aspekta, istaknuta nedavnom američko-izraelskom odlukom da Jerusalim postane glavni grad Izraela.

Prvo, tzv. većinske muslimanske zemlje održale su u Istanbulu hitan samit povodom proglašenja Jerusalima glavnim gradom Izraela. No, po svemu sudeći – kao što se i moglo očekivati i kao što je već uobičajeno u tome svijetu – samit je ostao, izrazito, na nivou verbalizacije. Izostali su efektivni potezi u vezi s problemom i povodom za održavanje samita. Tako se još jednom pokazalo da muslimanski svijet nije istinski subjekt svoga vremena. Te zemlje ne uspijevaju postići konsenzus o bilo čemu, čak se mnoge od njih međusobno totalno uništavaju, ili se podvrgavaju blokadama. Npr. Saudijska Arabija – taj moćni i sve aktivniji faktor krize na Bliskom istoku – ima odlične veze s Izraelom i ulaže ogroman novac u oružje kojim već sada uništava Jemen, ali će uništavati i druge „bratske“ zemlje. I uloga Jordana je problematična, premda je njegova pozicija vrlo specifična, odnosno ranjiva. Egipat kao stožerna arapska zemlja uglavnom drži zatvorenim jedini izlaz iz Gazze, bukvalno gušeći Palestince u njoj, itd. Drugim riječima, mnoge tamošnje zemlje su, najčešće, dvolične: s cionizmom imaju izvrsne i efektivne veze, a „ljubav“ ili saosjećanje prema Palestincima samo verbaliziraju. Odlika muslimanskog svijeta danas i jest suficit dova i deficit akcije. Temeljni njegov problem je u tome što verbalizira čak i ideju Ummeta koji jejedna od bazičnih ideja islama: oni tu ideju postojano osujećuju licemjernom verbalizacijom i zato trpe ovakva stradanja.

Drugo, proglašenje Jerusalima glavnim gradom Izraela zbiva se u svjetlu rastuće islamofobije u svijetu, posebno u SAD. U svojoj knjizi „Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta“ (Sarajevo, 2016.) pisao sam o ekstremnoj i vrlo učinkovitoj aktivnosti fundamentalističkih evangelista u SAD koji jasno i odlučno pozivaju na uništenje islama, smatrajući ga najvećom prijetnjom svijetu. Dovoljno je spomenuti, primjera radi, da fundamentalistički teleevangelist velečasni John Hagee (njega je John McCain nazivao svojim duhovnim vođom) poziva na uništenje islama, te dva puta dnevno govori na 75 radio stanica i 125 TV stanica u SAD i Canadi. (Upor.: Margolis, „Američki radž. Oslobođenje ili dominacija“, str. 378). Ovi evangelisti imaju vrlo snažan utjecaj na republikance.

Jerusalim je grad s ogromnom, neiscrpnom „energijom sakralnosti“ za sve tri monoteističke religije. Ovom bahatom cionističkom odlukom o Jerusalimu, religija i politika se dovode u ubitačnu spregu; one se više i ne razlikuju. Ovakav odnos prema al-Qudsu je nevjerovatna agresija na religioznost, na ono što je najsvetije čitavim narodima i golemim vjerskim zajednicama. Nije to više izrazito politički problem, i nije to više samo palestinski problem: to je najgrublji nasrtaj na povijest i duhovnost, ili – to je nasrtaj i na povijest i na sadašnjost duhovnosti. Riječ je o trijumfu religijsko-političkog nasilja na globalnom a ne samo na lokalnom nivou: al-Quds nije pitanje samo Palestinaca već je njegovim pretvaranjem u cionističku prijestonicu duboko pozlijeđen čitav muslimanski svijet. Naprosto je nevjerovatno, strateški i politički je šokantno da američka administracija ne uviđa te aspekte i posljedice svoje politike u ovom slučaju. Dakle, poenta je u tome što je ovakav odnos prema al-Qudsudramatičan čin islamofobne bahatosti i što on – sasvim očigledno – nadilazi prostor i problem Palestine. U ovom slučaju se pokazuje – kao što je to inače slučaj s Palestinom – da se „njen problem“, iz decenije u deceniju, komplicira, da izmiče kontroli jer se preljeva najprije u cijelu regiju a potom i u svijet.

Konsekvento, iz ovoga proizlazi sljedeći zaključak.

Pošto je al-Quds (al-Aqsa u njemu) jedna od najvećih svetinja muslimanskoga svijeta (važan je i kršćanstvu!), ovaj dramatični atak na njega predstavljat će – u to ne treba sumnjati – dodatni i naročit motiv terorizmu širom svijeta. Nažalost. Pozlijeđenost muslimanskog svijeta je traumatična, pokazalo se to ovih dana širom Planete. Onda će se mnogi čuditi otkuda istrajnost i porast terorizma. Ova zbivanja u vezi sa al-Qudsom su dodatni i najefikasniji podsticajmeđunarodnom terorizmu. Mogli smo gledati ovih dana, s nevjericom, kako izraelski predstavnik za govornicom Generalne skupštine UN pokazuje – kao „argument“! – nekakav navodno prastari novčić kojim „dokazuje“ cionističko pravo na Jerusalim! Nevjerovatno! Nije li time Generalna skupština, odnosno Svijet ponižen?!

U tome dijelu svijeta gdje je nastala civilizacija, ali i u našem cijelome svijetu općenito, čak na Generalnoj skupštini UN, stvarnost se, evo, gradi na mitovima, vrlo uozbiljeno, svim silama.

Opasno su se pobrkale stvarnost i mit, realnost i hijeropovijest. Kao da ulazimo u doba mitske borbe Dobra i Zla.

 

(http://ba.n1info.com)

Komentari