Prof.dr. Slavo Kukić : Ili je Evropa slijepa ili je disolucija BiH dio i njezina projekta

Za tjedan dana BiH će u svoju političku povijest upisati još jedne izbore – ovaj put lokalne. No, već danas je jasno tko će na njima pobijediti. Etnonacionalisti. I, ne treba čuditi bude li to uvjerljivije nego ikada do sada.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Za to su dobrim dijelom zaslužni etnonacionalisti sami. Jer, nikada tako intenzivno kao zadnje dvije godine, čak ni u vrijeme rata, nisu koordinirano obesmišljavali zemlju kojom zajedno vladaju. I nikada nisu tako koordinirano djelovali na zastrašivanju naroda, a time i na njegovu homogeniziranju oko „stožernih“ nacionalnih stranaka i njihovih lidera – po principu, da se ne lažemo, jedan narod, jedna partija, jedan vođa. Principu, dakle, kojeg je svijet kroz povijest i do sada imao priliku iskusiti – u prvoj polovici prošlog stoljeća, za vrijeme uspona njemačkog fašizma posebice.

No, ruke od njihove pobjede prati neće moći ni svijet, Evropa posebice. Koja, da ne okolišam, teško može izbjeći pitanja tipa, ili je, u vezi s onim što se ovdje događa, slijepa ili je disolucija BiH dio i njezina projekta.

Vijeće za opće poslove EU prošli je tjedan, naime, dalo zeleno svjetlo aplikaciji BiH za članstvo u ovoj asocijaciji. A razlog je, koje li ironije, impresioniranost napretkom kojeg je BiH u zadnjih godinu dana ostvarila – posebice, „ohrabri“ nas sve zajedno direktorica za zapadni Balkan pri Generalnoj direkciji Europske komisije za europsku politiku susjedstva i pregovore, zajedničkim aktivnostima čelnika BiH u provođenju reformske agende kao najvažnije pretpostavke napretka zemlje i dobra njezinih građana.

Što ta poruka Evrope znači? Na razini političkih i teorijskih spekulacija, istina, može značiti koješta. Na ravni percepcije obična građanina, doživjeti je, međutim, nije moguće do zeleno svjetlo postojećoj vlasti da nastavi istom logikom i istim tempom kao i prethodne dvije godine.
A što nam te dvije godine ostaviše u amanet? Nema što nisu. Evo, primjerice, jer to je sada najaktualnije, otvoreno nepriznavanje ustavnog poretka zemlje. U momentu, recimo, dok ova analiza nastaje, u dijelu BiH, u Republici Srpskoj, održava se referendum kojeg Ustavni sud proglasi neustavnim – i kojeg, sukladno tome, i zabrani. No, kome to što znači. Referenduma su, naprotiv, čitav dan puni i elektronski mediji i portali – i, kako bi se eliminirala mogućnost bilo kakvih iznenađenja, osigurava ga se čak i dugim cijevima. Automatima, dakle, napunjenim bojevim mecima.

Iz RS-a, istina, svakodnevno „umiruju“ blentavi svijet kako im je namjera krajnje časna – da, k’o biva, pozivom na volju naroda zaštite pravo na dan svoga entiteta. I da je sve to čak i u funkciji izvršenja odluke Ustavnog suda.

Podtekst njihova referenduma je, nažalost, sve samo ne to. Jer, referendum je, ponavljam, izravno nepriznavanje Ustavnoga suda, a time i ustavnog poretka zemlje – i to onog daytonskoga, čiji sastavni dio je i sam Ustavni sud.

Referendum je, potom, dio kontinuiteta Dodikove praktične politike od 2006. godine – da se svakim novim, i sve riskantnijim korakom, ispipava dokle se može ići, i koliko je svijet sve to spreman tolerirati. A to, onda, znači i još jedno – prođe li poduzeta radnja bez reakcija svjetskih centara moći, može se ići i korak dalje, u konkretnom slučaju, recimo, u referendum o secesiji Republike Srpske i njezino proglašenje suverenom državom.

Nisam potpuno siguran, ali ne treba isključiti mogućnost da je baš na to nedavno, za vrijeme splitske konferencije Vojnog odbora NATO saveza, mislio i general Petr Pavel, upozoravajući da je „Balkan još uvijek potencijalni izvor ratnih sukoba“ jer mu, kako se izrazi, „prijeti islamski terorizam, ali i ruski utjecaj“.

Da generala Pavela ne treba shvaćati neozbiljno, u otprilike isto vrijeme isto što i on potvrdi nekadašnji šef ratnog štaba Armije BiH – danas čelnik jedne od političkih partija ove zemlje. Čovjek, ni više ni manje, dođe li do referenduma, zaprijeti čak i ratom. I, onako kao usput, doda da u BiH i danas ima dovoljno ljudi za, zatreba li, još jedan rat – ali i kako bi se u takvom sukobu Republika Srpska mogla održati najviše 10-15 dana.

Čitajući Halilovićeve ratne poruke čovjek ne može da se ne sjeti 1992. godine – i prijetnji koje sa skupštinske govornice Muslimanima uputi tadašnji lider SDS-a. Istrajete li, zaprijeti tada Karadžić, na samostalnosti BiH, „nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak“. Zašto? Zato jer se, samo od sebe, nameće pitanje, postoji li ikakva suštinska razlika između toga i onog što ovih dana posredstvom medija ispaljuje general Halilović? Što se mene tiče – ne. Ako se, naime, o razlici i može govoriti, ona je, eventualno, tek u detaljima – pozadina je, međutim, nalik k’o Kinez Kinezu.

Da generala Pavela, međutim, ne treba ignorirati potvrđuje i sve rogobatnije regionalno komuniciranje. Jer, general Halilović nije trebao dugo čekati odgovor na svoju provokaciju. Moglo se, istina, i očekivati da će on doći iz Banja Luke. I došao je prvo od Dodika – da će RS, u slučaju bilo kakvih prijetnji nasiljem, istog časa proglasiti nezavisnost i odcijepiti se od BiH.

No, ni pol muke da je reagirala samo Banja Luka. Jer, odgovor Haliloviću je u isto vrijeme došao i iz Beograda. A odgovorili su mu, svatko na svoj način, i predsjednik i ministar vanjskih poslova istočnih susjeda. Njihova je zemlja, vele, obvezna, ali i spremna, i to svim sredstvima – jer tamo je njihov narod – braniti Republiku Srpsku.

Halilovićeve prijetnje ratom, pošteno govoreći, i nemaju bogzna kakvu težinu. Jer, ruku na srce, BiH nema unutarnjeg potencijala da Dodika u bilo čemu spriječi – pa ni u ambiciji mu da, koliko sutra, realizira i zadnji referendum, onaj o secesiji. To znade i Dodik sam – i stoga ga sarajevske prijetnje, pa od koga god dolazile, specijalno ne uzbuđuju.

Ali, znade Dodik i da ga zaustaviti mogu svjetski moćnici. I stoga, siguran sam, bez obzira što javno zborio, ima i noćne more u vezi s njihovom postreferendumskom reakcijom. Jer, nije nikakva tajna, jedino od njih i zavisi što će se u BiH slijedećih godinu-dvije događati. A po sadašnjem stanju stvari, da se ne lažemo, realne su samo dvije mogućnosti – treću, neka mi bude oprošteno, ne vidim – ili će pasti Dodik ili će pasti BiH kao država.

Je li, međutim, svijet spreman obraniti BiH? Ne znam. Ali, siguran sam da na tu vrstu procjena neće trebati dugo čekati. Dodik već godinama verbalno negira BiH kao državu. Sada je, međutim, otišao i korak dalje – da organiziranjem referenduma stvarno ne priznaje njezin ustavni poredak. A to je razlog da, kao tumač Daytonskoga sporazuma, konačno reagira visoki predstavnik. I to, da ne okolišam, na najradikalniji način – da, koristeći Bonske ovlasti, iz političke arene istjera i Dodika i tim koji mu je u negiranju države pomagao.

Ne učini li to, vrag je odnio šalu. Iako, ruku na srce, to je scenarij koji je danas puno kompleksniji no što bi bio prije desetak godina. Jer, tada je PIC djelovao kao složan tim. Danas je, međutim, on bipolarno tijelo – na jednoj je strani Rusija, na drugoj svi ostali. A tu činjenicu se ne treba, niti ju se smije ignorirati.

Hoće li se baš za tu činjenicu hvatati i Dodik? Bude li, znači da je suglasnost dobio od Putina osobno. Uostalom, nije nikakva tajna da je kod njega svako malo – i sam Bog zna što u izolaciji od ostatka svijeta snuju. Ako, primjerice, razrađuju scenarij secesije, a potom i zajedničkog pritiska na Srbiju kako bi je Moskva dovela pod svoje skute, Zapad će imati probleme. Jer, neće se moći postupiti po logici 1999. godine – logici NATO blitzkriega kako bi se Dodika discipliniralo. Iskustvo Sirije, uostalom, na najzorniji način u prilog tome govori.

U svakom slučaju, vrijeme pred nama sobom nosi i mnoge odgovore u vezi sa zemljom u kojoj živimo. A i, ruku na srce, poruke za svakog od nas pojedinačno – među njima i u vezi s odlukom ostati ili otići. No, o tome bi morala razmišljati i Evropa. Jer, demografski pritisak s Bliskog i Srednjeg Istoga, kojem je izložena zadnjih godina, može biti i dodatno obogaćen – pritiskom koji bi, u slučaju rata ili disolucije, mogao doći iz BiH. Iako, ignorirati se ne može ni onaj koji, kad je u pitanju BiH, već postoji.

 

(kliker.info)

Komentari