Piše: Jusuf Trbić

Nevjerovatno je koliko je interesovanja izazvao prošli tekst objavljen na ovom mjestu pod naslovom “Dvije priče iz Janje”. Reklo bi se : običan, ljudski, humani gest i ljudska dobrota postali su tako rijetki u ovim poganim vremenima, da to izaziva opšte čuđenje. Što nije  neobično. Jer, svuda oko sebe, iz dana u dan, iz časa u čas, vidimo mržnju, ubijanja, terorizam, negiranje i slavljenje zločina, ne zna se ko se više svađa – naši s našima ili naši s njihovima, ili njihovi s njihovima, iz masovnih medija kulja poplava laži, pljuvanja po ljudima i neptrpeljivost bez granica, jedni prizivaju rat, drugi uzdižu glupost na pijedestal najviše vrijednosti, a gramzivost političara i novih bogataša davno je prešla sve granice i sve obzire. U tom tamnom moru skoro da se i ne primjećuju normalni ljudi, pamet je davno proglašena neprijateljem novih elita, a moral krajnje nepoželjnom pojavom.

Navešću jedan svježi primjer.

Kako je podsjetio Gojko Berić u Oslobođenju, nedavno je srbijanski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić evocirao uspomene na ubistvo dvojice srpskih dječaka na Kosovu. Taj užasni čin za svaku je osudu, u to nema nikakve sumnje. Tim prije što ubice ni nakon 14 godina još nisu otkrivene. Ali, Dačić ni tada, ni prije, a ni poslije toga nikad nije spomenuo djecu koju su pobile snage režima čija je perjanica i on bio. Ni više od stotinu ubijene djece Prijedora, ni djecu Kozarca, ni preko 1.500 ubijene djece Sarajeva, ni djecu koju je žive spalio monstrum Milan Lukić u Višegradu. Ni srebreničke dječake koje su pobili Škorpioni, pa se video snimkom pohvalili time. Ni djecu koja su prošla kroz srpske koncentracione logore, ni djecu koju su srpski etnički čistači unesrećili za čitav njihov život. Ničega od svega toga nije se sjetio vrli Ivica Dačić, potvrđujući fašističku logiku koja je nosila Miloševićevu ideologiju zla : naša ubijena djeca su ogromna tragedija, njhova ubijena djeca nisu vrijedna ni pominjanja.

Sjećam se kako smo ja i Duško Tomić, u ime BZK “Preporod” i Dječije ambasade Međaši, 2012. godine organizovali skromnu komemoraciju povodom 20-godišnjice ubistva članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Da podsjetim : u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine pripadnici specijalne policijske jedinice MUP-a RS pod nazivom “Pahuljice”, po naređenju “ s  najvišeg mjesta” i uz pomoć bijeljinske policije i službe Državne bezbjednosti izvršili su užasan zločin : iz kuća su izveli 22 civila, od toga sedmoro djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina i dobre, mirne ljude koje su svi poznavali, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Razlog je bio uobičajen u to doba : etničko čišćenje je malo zastalo u to vrijeme i trebalo ga je ubrzati. Stari, provjereni način je bio – ubijanje onih najnevinijih, da i svi ostali shvate da moraju ići, jer će završiti na isti način. Treba li reći da taj zločin ni do danas nije procesuiran, iako se o njemu sve zna, a ja sam u knjizi “Majstori mraka” još 2007. godine objavio sva imena – i onih koji su zločin naredili, i onih koji su pucali, i onih koji su pomagali, i onih koji su čuvali stražu. Ali, do danas ništa nije učinjeno.

Na pomenutu malu komemoraciju u dvorištu kuća ubijenih, u bijeljinskom naselju Bukreš, pozvali smo i medije. Odazvalo se nekoliko njih, a među njima su, na moje iznenađenje, bile i ekipe BN Televizije i RTRS-a. Uredno su obavile svoj posao, ali o svemu tome nisu objavili ništa. Ni sekundu. Nisu to ni pomenuli. Ja sam onda napisao otvoreno pismo i poslao ga, pored ostalih, i u te dvije medijske kuće. Pismu sam dao naslov “Medijski fašizam”. Podsjetio sam ih da njihovo potpuno ignorisanje nevinih bošnjačkih žrtava traje već dvadeset godina, i da to jako liči na praksu medijskih kuća u Hitlerovo doba, kojima je smrt jednog njemačkog djeteta bila planetarni zločin, a ubijanje hiljada jevrejske i druge djece od strane nacista nije vrijedno ni pomena. Podsjetio sam ih i na njihovo opširno izvještavanje o morbidnim proslavama nekakvog “oslobođenja” Bijeljine, kojima navodni bijeljinski borci slave ubijanje civila, žena i djece. I pitao ih : “ Da li biste se tako ponašali da su ta djeca i te žene bili Srbi? Da li biste i tada ćutali i pravili se da se ništa nije dogodilo? Da li biste i tada smatrali da ubijanje djece ne zaslužuje vašu pažnju? Nama ne morate dati odgovor na ovo pitanje, jer mi odgovor znamo. Odgovorite sebi, svojoj savjesti i svom profesionalnom moralu, ako tako nešto još postoji u ovim našim balkanskim medijima.”

Treba li reći da niko iz ove dvije TV kuće ni na ovo nije reagovao?

Ove godine obilježićemo tužnih 25 godina od ovog velikog zločina, a u Bijeljini je, što bi se reklo : ista meta, isto odstojanje. Ni vlast, ni policija, ni mediji, a ni pravosuđe, ničim do sad nisu reagovali na ono što se dogodilo. Čak ni obični građani. Debela prašina je prekrila savjest naših sugrađana. U ovom vremenu siromaštva, beznađa i neizvjesnosti, svi, izgleda, imaju neka preča posla. Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Bijeljini nije nikakvo čudo da neko padne na ulici, a prolaznici samo pogledaju, i prođu. Ne tiču ih se ni živi, a kamoli mrtvi. I zato je slučaj iz Janje pobudio toliko interesovanja. Običan, ljudski gest postao je pravo čudo u ovom poganom vaktu, u kojem mržnja, svađa, nemoral i laž zauzimaju sva mjesta u našem velikom teatru života. I zato evo posljednje vijesti o ovom lijepom slučaju : unesrećeni Muharem Osmanović uspješno se oporavlja, a u posjetu mu je došao i dobri čovjek Sanel Pašagić, janjarski zet, da se vide, da se upoznaju, da popričaju i da dogovore susret i druženje kad god se opet obojica nađu ovdje.

Šta reći osim : Aferim!

Komentari