Piše: Mladen Mirosavljević

Banjalučki protesti pozicije i opozicije prošli su, zahvaljujući i odličnoj organizaciji u režiji MUP-a, daleko od načina od kakvog se strahovalo i sa brojem učesnika daleko manjim od najavljivanog, ali su posljedice čitavog događaja dalekosežne sa ozbiljnim prijetnjama po destabilizaciju Republike Srpske, pogotovo sa primicanjem lokalnih, a nakon njih i opštih izbora u BiH.

Nikome nije jasno šta je motivisalo predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika da na najavu protesta entitetske opozicije u Banjaluci, odgovori najavom kontraskupa, u isto vrijeme i na istom mjestu, i time čitavom događaju prida neuporedivo veći značaj nego što bi on inače imao, i od lokalnog napravi regionalno interesantan događaj.

Da se ama baš ništa drugo nije dogodilo, pa ni sami protesti, opozicija je postigla maksimalan efekat, jer je iz čitavog događaja izašla ojačana, a zahvaljujući ogromnom publicitetu i pravom propagandnom ratu, skrenuta je pažnja čitavog regiona na stanje u ovom entitetu.

Ili Dodik ima loše savjetnike, bilo zvanične, bilo nezvanične, ili više nikoga ne sluša iz svog okruženja, što osobe iz tog istog okruženja otvoreno tvrde, pa u brizi za sopstveno održanje na vlasti pravi sve nervoznije poteze.

A možda se prisjetio da je na isti način i on, kao tadašnji lider opozicije, davne 2004. godine, zajedno sa sadašnjim koalicionim partnerima počeo da ruši tadašnju vlast, a sadašnju opoziciju, obećavajući da će u centar Banjaluke dovesti između 30.000 i 50.000 ljudi.

Dodik je sticajem nekih drugih okolnosti i došao na vlast, održavši se na njoj 12 godina, a priča se ovaj put ponavlja veoma slično, ali sa akterima u suprotnim ulogama, mada su okolnosti danas sasvim drugačije.

Priča o izdajnicima

Ili je jednostavno vlast u RS-u postala toliko partokratska i autokratska da se jednostavno ne može pomiriti sa time da u entitetu postoji parlamentarni sistem u kojem postoji pozicija i opozicija, sa izmjenjivim pozicijama, u kojem bi trebalo da se gradi civilno društvo, slobodni mediji i primjenjuju svi demokratski standardi bar iz onih manje razvijenih zemalja od BiH.

Nazvavši javno sve one koji namjeravaju doći na proteste opozicije izdajnicima, generalni sekretar Dodikove vladajuće stranke SNSD je na taj način okvalifikovao izdajnicima sve one koji na legalan i legitiman način, pa i protestima, žele izraziti ili podržati mišljenje o sadašnjoj, više nego nezavidnoj, situaciji u ovom entitetu.

Dodik je otišao još i korak dalje, optuživši opoziciju da joj u organizovanju protesta pomažu neke strane obavještajne službe, pomenuvši britansku, destruktivne grupe iz Federacije BiH, uprijevši prstom u Bakira Izetbegovića lično, ali i Turke i neke iz okruženja, a u sve se umiješao, takođe sasvim nepotrebno, i novi svesrpski pater familias, srbijanski premijer Aleksandar Vučić, sa tvrdnjama o opasnosti od srpskosrpskog sukoba, dolijevajući, uz nesebičnu pomoć dijela medija, na taj način ulje na vatru.

Nije izostao ni apel patrijarha srpskog Irineja, koji se već odavno svrstao na stranu Milorada Dodika, kojem kao jedinom srpskom političaru u BiH dolazi na porodičnu slavu u svojstvu sveštenog lica, pa je i ove je godine obavio sveti čin molitve i lomljenja slavskog kolača na krsnoj slavi Dodikovih, Đurđevdanu.

“SDS nikada ništa neće reći protiv SPC. Vi znate istorijat odnosa SDS-a i SPC početkom devedesetih godina i kakva je uloga SDS-a bila u snaženju SPC, ali mislim da je sada pređena granica miješanja patrijarha u političke stvari. Prije svega, prilikom posljednjih izbora, njegov dolazak u Banjaluku i otvorena podrška Dodiku bio je katastrofalan potez, prije svega za crkvu. Više od pola naroda nije glasalo za Dodika i svrstati se u takvoj situaciji na jednu stranu, političku je nevjerovatan potez od patrijarha”, istakao je Mladen Bosić, lider opozicije.

Novi raskoli

A nije teško pretpostaviti da se bilo šta izrečeno protiv patrijarha smatra bogohulnim, kao i njegova podrška dragocjenom, što sve doprinosi novim raskolima.

“Da li je moguće da stranci finansiraju proteste opozicije, a isti ti stranci su samo prije dva dana sjedili kod Dodika u kući i proslavljali sa njim njegovu slavu? Dakle, ili Dodik ponovo laže ili je na slavu zvao one koji ruše RS?”, kazao je Igor Crnadak, potpredsjednik Partije demokratskog progresa, aludirajući na to da su na slavi Dodikovih među gostima  bili i Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, Lars Gunar Vigemark, šef Delegacije EU u BiH, Džonatan Mur, šef Misije OEBS-a u BiH, Petar Ivancov, ruski ambasador, Kristijan Helbah, ambasador Njemačke, Edvard Ferguson, ambasador Velike Britanije i Kler Bodonji, ambasadorica Francuske.

Među visokim zvanicama su i Čen Bo, ambasadorka Kine, Anžej Kravčik, ambasador Poljske, Stanimir Vukičević, ambasador Srbije, Vladimir Nikolić, konzul Srbije u Banjaluci, Zlatko Kramarić, generalni konzul Hrvatske, kao i Milan Lakić, ambasador Crne Gore, Aleksandar Krstevski, otpravnik poslova Ambasade Makedonije.

Time su ambasadori, u veoma osjetljivom političkom trenutku, odaslali svima poruku da podržavaju Dodikovu politiku i da su mu prijatelji. Iako su, u pripremi protesta, iznesene teške i neutemeljene optužbe, za koje se po Krivičnom zakonu RS-a može dobiti i do 15 godina zatvora, niko na njih nije ni trepnuo.

S druge strane, opozicija je izašla na proteste pod sloganom „Oslobodimo Srpsku“, ni jednom riječju ne objašnjavajući na koji način i od koga ju treba osloboditi, što je Dodik prokomentarisao kao nesuvislo, jer se jedino od koga se treba osloboditi „treba osloboditi od Bosne i Hercegovine“.

Samo dva dana kasnije nije ni trepnuo, izjavivši da se on čvrsto zalaže za ulazak BiH u EU, iako upravo on važi za osobu koja te procese opstruiše. Ili nismo dobro obaviješteni. Kao ni oko toga da li je RS država, kao što tvrdi Dodik, ili ne.

Zašto je onda Dodik postupio izuzetno nervozno, umjesto da je pustio opoziciju da organizuje proteste na kojima ne bi bilo više od četiri do pet hiljada učesnika i na kojima se ne bi čulo ništa više od onoga što zna svaki građanin BiH i sve bi ostala tek jednodnevna medijska informacija?

Crnogorski scenarij

Najvjerovatnije zato što se uplašio crnogorskog scenarija u Banjaluci i naglog i nezaustavljivog rušenja svog autokratskog autoriteta pred lokalne izbore, na kojima, kao i na opštim, kontinuirano gubi podršku, a možda i otkazivanja poslušnosti glavnog koalicionog partnera, Demokratskog narodnog saveza, koji nastoji izaći što jači iz lokalnih izbora sa ozbiljnim ambicijama u budućnosti, ali i narušavanja svoje pozicije u Srbiji i prije svega kod Vučića, čija je podrška, što se vidjelo i na ovom primjeru, Dodiku izuzetno bitna.

Potpredsjednik PDP-a Miroslav Brčkalo kaže da vlast ne štiti RS, već samo lične interese. “To je i razlog zašto ‘veliki Baja’ najednom postaje mala isprepadana baja i zašto veliki tajkuni postaju mali miševi koji brane isključivo svoj kapital, a nikako interese RS”, smatra Brčkalo.

To je tačno, ali se teško složiti sa Brčakalom o Dodikovoj nemoći, pošto je Dodik ovim protestima pokazao da, bar deklarativno, uživa i dalje veliku podršku i unutar entiteta, ali i u Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, od veoma moćnih stranaca i da se opozicija, osim protesta i pukog iznošenja zahtjeva, mora dobro pomučiti da tu situaciju preokrene u svoju korist.

Raskol, stvoren među Srbima, ne samo u ovom entitetu, je sve dublji i racionalno teško objašnjiv, jer nije zasnovan na ideološkoj ili vjerskoj osnovi, nego isključivo personalnoj.

A sa te personalne premješten je na izuzetno opasan teren podjele na lopove i izdajnike, a u tom sukobu punom ostrašćenosti, razum nije saveznik ni jednima, ni drugima.

Nametnutim stavom da postoje dvije Republike Srpske, prva koja je dobila podršku naroda, odnosno Dodik i SNSD, i druga, koja je manjinska, ali ima podršku Bakira Izetbegovića i muslimana iz Sarajeva, Dodik je dugoročno i sa dugoročnim posljedicama posijao sjeme zla i napravio raskol među Srbima, s obje strane Drine.

Bježeći od racionalnih rasprava o ključnim problemima sa kojima se suočavamo kao društvo, i to tamo gdje se sve mora i odvijati, počevši od institucija sistema pa do civilnog društva, priča je otišla u drugom pravcu. Očuvanja vlasti po svaku cijenu i osvajanja vlasti po svaku cijenu. Na kraju, niti će tu vlast imati ko, ni zbog čega, da finansira, niti će imati nad kime da vladaju.

 

(balkans.aljazeera.net)

Komentari