Piše: Jusuf Džafić

Takođe, među izvore ove vrste ubrajaju se i neke kanuname, naročito kanuname sultana Sulejmana Veličanstvenog, čije je informacije Evlija prilagodio činjeničnom stanju u njegovo vrijeme. Na kanuname Evlija se poziva i prilikom govora o političkom statusu i uređenju skoro svakog mjesta kroz koje je prošao, kao npr. grada Prusca (Putopis, 131), sela Kupresa (Putopis, 134), grada Livna (Putopis, 137-138) i dr.

Posebna pažnja se treba obratiti izvorima za one dijelove Sejahtname koji govore o historijskim događajima. Te njegove podatke s obzirom na izvore možemo klasificirati u tri vrste. Prvu vrstu predstavljaju njegova kazivanja o događajima iz starog i ranog srednjeg vijeka. Evlija se u tim kazivanjima poziva na grčke, latinske, ugarske i arapske pisce. Međutim, uzevši u obzir Evlijino slabo poznavanje grčkog, latinskog i mađarskog jezika, njegovo pozivanje na grčke, latinske i ugarske pisce se ne može uzeti kao vjerodostojno, kao ni podaci koje pritom donosi. Štaviše, ni glede navođenja starih arapskih pisaca, čija su djela Evliji bila lahko dostupna i koja je mogao sa lahkoćom da iščitava, Evlija nije postigao zavidan stepen vjerodostojnosti. Treba naglasiti, da Evlija neprofesionalnost na ovom polju ne treba da čudi, budući da je ona bila prisutna i u većoj mjeri među nekim i zapadnim i muslimanskim putopiscima toga doba. Općenito gledajući, Evlijina kazivanja vezana za događaje prve vrste zasnivaju se uglavnom  raznim narodnim predanjima koja je sakupljao na terenu, za šta imamo i izravna svjedočanstva samog Evlije (Putopis, ???)

Drugu vrstu čine kazivanja o događajima iz perioda osmanske historije koje Evlija nije upamtio. Tu se Evlija, iako nigdje ne naglašava, poziva i na klasične osmanske historičare. Primjetno je da se za ranoosmansku historiju naših krajeva najviše služio djelom našeg zemljaka Ibrahima Alajbegovića Pečevije. No, i ovdje, kao glede prve vrste, ali u manjoj mjeri, preovladavaju narodna predanja, te većinu ovih podataka trebamo takođe uzimati sa rezervom. Primjera radi, nazivanje Ferhad-bega Desisalića-Vukovića, sandžakbega bosanskog, narodnom titulom paša umjesto historijskom titulom beg (Putopis, 106, 111, 118), priča o postanku imena Banja Luka, za koju, doduše, Evlija sam priznaje da mu je izvor narodno predanje (Putopis, 210), te bilješka o bici kod Siska, gdje Evlija naglašava: …ovo sam slušao od mnogih vjerodostojnih staraca (Putopis, 222-224).

U treću vrstu podataka spadaju kazivanja o događajima kojima je Evlija bio ili sudionik ili samo savremenik. Iako su u ovoj kategoriji podaci kudikamo vjedostojniji, ipak i ovdje ima podataka koji ne odgovaraju historijskim faktima, a koji se odnose na događaje kojima Evlija nije svjedočio. No, budući da se u ovoj kategoriji, glede događaja kojima nije prisutvovao, Evlija uglavnom poziva na sudionike samih tih događaja, za eventualnu nevjerodostojnost, izvjesnu netačnost ili pretjerivanje, krivca trebamo tražiti u dotičnim sudionicima-prenosiocima, a ne u Evliji. To je i očito, budući da je Evlija te događaje nama prenio onako kako ih je zabilježio na osnovu njihovih svjedočenja.

Generalno gledajući, teško je dati konačni kritički sud o Evlijinoj Sejahtnami, te značaju i stepenu njene validnosti kao izvora za bošnjačku povijest. Da bismo dali kakav-takav sud o ovome, moramo i da se ukratko osvrnemo na problematiku historije Sejahatname od njenog nastanka do danas.

Konačna verzija Sejahtname, kako smo već ranije spomenuli, napisana je za vrijeme posljednjih godina Evlijinog života, provedenih u Kairu, znači do 1682. ili 1685. godine. Ovaj autograf (označen sa S) nalazio se u Kairu sve do 1742. godine. Najvjerovatnije da su burna vremena u Osmanskom carstvu, praćena teškim ratovima (1683-1699, 1714-1718, 1735-1739), te činjenica da se autograf pisan na osmanskom turskom jeziku nalazio u Kairu koji spada u arabofona područja, skrenuli pažnju sa Evlijne Sejahtname, budući da u tom pedesetogodišnjem razdoblju nije načinjen nijedan njen prijepis. Onda je autograf 1742. godine prenesen u Istanbul, kada nastaju i dva prijepisa na osnovu autografa: prijepis Petrev-pašine biblioteke (označen sa P) i prijepis Bešir-agine biblioteke (označen sa Q). Danas se autograf čuva u Tokpapi muzeju (Topkapi Sarayi Müzesi (TSM, Bağdat Köşkü, 304-308, vol. 1-5, 7-8; Revan Köşkü, 1457, vol. 6), a P i Q u biblioteci Sulejmanija (Süleymaniye, Pertev Paşa, 458-462, vol. 1-10; Beşir Ağa, 448-452, vol. 1-10).

Desetak godine kasnije (1751) nastao je revidirani prijepis Jildiz biblioteke 9. i 10. toma Sejahtname (označen sa Y), baziran na originalu S, a 1765. godine još jedan kompletan prijepis Sejahatname (označen sa K), baziran na P. Ova dva rukopisa su danas raštrkana po bibliotekama i arhivama. Tako se Y čuva u Topkapi muzeju, odnosno bilblioteci Istanbulskog univerziteta (TSM, Bağdat Köşkü 306, vol. 9; Istanbul University (İÜTY), 5973, vol. 10), dok se K danas čuva u Univerzitetskoj bibiloteci u Kilu (sjeverna Njemačka), Nacionalnoj bibilioteci Austrije u Beču, Topkapi muzeju i Sulejmaniji. (Universitätsbibliothek, Kiel, ORI, 385-387, vol. 1-3; Österreichische Nationalbibliothek, Vienna, H.O., 193, vol. 4;  TSM, Revan Köşkü, 1458-1460, vol. 7-9; Süleymaniye Hamidiye 963, sv. 10). Do danas su, pored ovih, pronađeni i sljedeći potpuni i nepotpuni prijepisi Sejahtname:

– T, baziran na Q, datum ? (İÜTY 5939, vol. 1-2; TSM, Bağdat Köşkü, 300-303, vol. 3-10),

– W, baziran na ?, 1740-ih? (Österreichische Nationalbibliothek, Vienna, Cod Mixt 1382, vol. 1),

– H, baziran na P?, 1752? (London, Royal Asiatic Society, 22-23, vol. 1-4),

– G, baziran na ?, 1814 (Manchester, John Rylands Library, 142, vol. 4-5).

Iako je većina gore spomenutih rukopisa Sejahtname otkrivena do 1928. godine, trebalo je određeno vrijeme da se ustvrdi porijeklo svih rukopisa, otkrije koji od njih predstavlja autograf, tj. original, te pobliže odredi njihova uzajamna veza. Taeschner je prvi pokrenuo problem rukopisa 1929. godine. Većina oznaka za rukopise djelo je Rifata Kilislija 1928. godine. Tek je Kreutel 1972. godine zaključio da je S arhetip, te najvjerovatnije autograf.  No, S je općeprihvaćen kao autograf tek početkom 90-ih godina. Veliki doprinos na polju proučavanja rukopisa dali su, između ostalih, sljedeći pisci: Robert Dankoff, Nuran Teczan, Pierre Mackay, Uğur Demir.

Upravo nepoznavanje same problematike rukopisa, posebno nepoznavanje autografa čak do 1972. godine, a djelimično i kasnije, budući da je autograf opšteprihvaćen kao takav tek početkom 90-ih godina, bili su jedni od glavnih razloga zbog kojih su se u samom početku pojavile izvjesne teške greške, koje su nepravedno pripisivane Evliji Čelebiji, čime je njegova reputacija djelimično pala u svijetu, a i kod nas. Navest ćemo hronološki još neke uzroke koji su doveli do toga:

– Robert Dankoff je proučavao sadržinu rukopisa Sejahatname. Došao je do sljedećeg zaključka:

  1. Knjige 1-5 autografa S predstavljaju završnu verziju putopisa, pri čemu je Evlija pažljivo ispisao dijakratičke znake (tačke na slovima) i vokale (harekete), kao i interlinearne i marginale bilješke.
  2. Knjige 6-8 autografa S ne predstavljaju završnu verziju, jer Evlija iz nekog razloga (možda ga je smrt pretekla?) u ovim knjigama nije dodao bilješke, niti je pažljivo obilježio dijakratikčke znake, niti vokalizirao tekst, već je samo vokalizirao i pažljivo ispisao dijakratičke znake za neobična imena i strane riječi;
  3. Autografu S fale 9. i 10. knjiga, jer su te knjige bile teško oštećene prilikom prebacivanja u Istanbul (1742) do te mjere da su neki djelovi postali nečitki. To objašnjava zašto u rukopisima P i Q taj dio Sejahtname sadrži veliki broj korumpiranog teksta. Takođe rukopisi P i Q ne posjeduju detaljnu vokalizaciju. To je dovelo da neki osmanski službenik, možda Mehmed Rasim, pokuša da ispravi to. Zaposlio je izvjesnog Hadži Mehmeda koji je te dvije knjige ponovo prepisao iz rukopisa P i Q, trudeći se da reproducira korumpirane dijelove, te vokalizira tekst ove dvije knjige. Tako je nastao rukopis Y koji je pouzdaniji od P i Q, posebice glede dvije zadnje knjige.

– Joseph von Hammer je na osnovu  dijela rukopisa K, koji po svoj prilici predstavlja tek prijepis prijepisa originala (K zasnovan na P, P zasnovan na S), objavio skraćen prijevod na engleski jezik prve dvije knjige Čelebijine Sejahtname u razdoblju od 1815. do 1850. godine. Štaviše, Hammer je smatrao da dio rukopisa K koji mu je bio dostupan (prve četiri knjige rukopisa K)  predstavlja autograf, te da Evlija umro prije nego što je završio svoj putopis.

– Prva štampana forma Sejahatname u Turskoj predstavlja mali i neuspjeli izvod iz njene prve knjige, izdan 1840. godine u Istanbulu pod naslovom Muntehabat-I Evliya Çelebi (Odabrani dijelovi Evlije Čelebije). Najverovatnije da je baziran na rukopisu P. U ovom izvodu odabrane su sve one najbeznačajnije stvari koje se nalaze u putopisu, a tiču se etnografije i mitologije: priče o čudesima i razna druga praznoverja. Uprkos tome, ovaj izvod je stekao veliku popularnost, ali među neprosvjećenim narodnim masama, tako da je publiciran još šest puta: pet puta u Istanbulu (1842, 1843, 1846, 1862, oko 1890), te jednom u Bulaku (1847), danas naselje u Kairu. Međutim, ovakav izvod, koga je još pratila popularnost među pukom, izazvao je negativnu kritiku cjelokupne Evlijine Sejahatname u obrazovanijim slojem stanovništva.

– Prvo komletno izdanje Sejahatname izašlo je u dosta velikom vremenskom razmaku (1896-1938), i to u tri dijela, tj. pod pokroviteljsko tri redakcije. Generalno, ovo izdanje, poznato kao “Istanbulska štampa” predstavlja s znanstveno-metodološke strane veliki promašaj, a vidjet ćemo i zašto:

  1. Ahmed Dževdet (Cevdet) izdao je u Istanbulu prvih šest knjiga (1896-1900), pozivajući se na P, a ne na autograf koji tada nije bio još ni pronađen. Ovo izdanje se prema naučnicima ne može okarakterisati ni kao amatersko, s obzirom da je redakcija po svom nahođenju ispravljala izvornik: teške riječi i sintagme jednostavno izbacivala, neke pasuse prevodila i prepričavala na moderniju verziju turskog jezika, ubacivala interpolacije i izbacivala njima nejasne dijelove, pa čak i kompletna poglavlja, pogrešno prepisivala geografske pojmove, vlastita imena i uopće cijelu onomastiku djela, cifre itd. Ukratko rečeno, ovo izdanje predstavlja više neuspjeli prijevod, nego samo izdanje Evlijine Sejahatname, čime se stiče lažna slika ovog Evlijinog djela. Kao primjer, dovoljno je navesti da je u ovom izdanju Evlijino putovanje Irakom južno od Bagdada, koje čini zadnju četvrtinu 4. knjige, jednostavno izbačeno.
  2. Kilisli Rifat je izdao 7. i 8. knjigu 1928. godine, pozivajući se na rukopis Q, a ne na autografu. Inače, samo ove dvije knjige Istanbulske štampe, i pored velikih manjkavosti, imaju određenu naučnu vrijednost.
  3. Ahmed Refik Altinaj (Altınay) izdaje 9. i 10 knjigu 1935. godine, odnosno 1938. godine. Ovo nestručno odrađeno izdanje temelji se na prijepisu autografa, tj. na rukopisu Q. Doduše, Altinaj se poziva i na izuzetno značajan rukopis Y, ali to referiranje je primjetno samo u tragovima.

Trebalo je da prođe čitava dva stoljeća od kada je Jospeh von Hammer izvukao Evliju iz ropotarnice historije, pa do objavljivanja prvog kompletnog, autentičnog, kritičkog, na autografu zasnovanog izdanja Sejahtname. To, drugo  izdanje Sejahatname objavila je turska izdavačka kuća YKY od 1998. godine do 2007. godine. Štampano je latinicom, i predstavlja ozbiljni naučni projekta cijelog tima osmanista: Robert Dankoff, Seyit Ali Kahraman, Zekerija Kuršun, Judžel Daglija, Ibrahim Sezgin. Kratko nakon izlaska drugog izdanja Seyahatname, objavljen je konačno i njen prijevod (obrada) na moderni turski jezik (2009-2011).

– Svi naši prijevodi dijelova Sejahtname, pa čak i najuspješniji prijevod Hazima Šabanovića, baziraju se na spomenutoj manjkavoj Istanbulskoj štampi, pa nam tako ne nude kvalitetan uvid u Evlijin život i djelo. Slično je stanje i na međunarodnoj sceni. Doduše, u zadnjih dvadesetak godina primjetan je pomak ka studioznijem i ozbiljnijem proučavanju života i djela Evlije Čelebije, pogotovo nakon utrđivanja uzajamnjih relacija između do sada pronađenih rukopisa Sejhatname, te štampanja kvalitetnog izdanja Sejahatname u nakladi YKY izdavačke kuće.

– Svi naši prijevodi Evlijinog putopisa, izuzev prijevoda Hazima Šabanovića, predstavljaju neuspjele prijevode koji obiluju interpolacijama i pogrešno prevedenim riječima, rečenicama, pa i čitavim pasusima. Ovu problematiku smo već podrobnije obradili u poglavlju Proučavanje Evlije Čelebije i njegovog Putopisa u svijetu i kod nas.

– Evlija u svom Putopisu koristi različite fraze, napomene kojima se ograđuje od eventualne nevjerodostojnosti izvješća koje prenosi. Iako se te fraze razlikuju po jačini ograđivanja, zajedničko im je da ukazuju na činjenicu da je i sam Evlija sumnjao u izvjesne podatke koje bilježi. To su, između ostalih, sljedeći izrazi: “kažu, ali ja to nisam vidio”, “ja to, siromah, nisam vidio”, “meni to nije poznato”, “kazuju”, “govore, ali to nije tačno”, “Allah sve zna” i sl. Pošto su napomene ove vrste u Sejahatnami zanemarivane, Evlijin kredibilitet je značajno narušen. Navest ćemo kao primjer jednu od najpoznatijih anegdota koju je Evlija zabilježio o gradu Erzurumu (istočna Turska) vezano za njegovu oštru zimu. Kako Evlija kaže u Putopisu, erzurumske zime su toliko hladne da je nekoć

jedna mačka, skočivši sa krova na krov, ostala zamrznuta sve do proljeća kada je, odmrznuvši se, zamijaukala i pala na zemlju. Iako se Evlija jasno ogradio od vjerodostojnosti ove anegdote, danas je ona, nažalost, jedna od priča iz Sejahtname koja se u Turskoj najčešće veže uz njegovo ime, te koju znaju čak i osnovnoškolci.

Komentari