Piše: Heni Erceg

Toga je dana hrvatska predsjednica boravila u Poljskoj, pa skoknula i do Auschwitza gdje se obilježavao Dan sjećanja na žrtve holokausta. Toga sam dana čitala knjigu „Treblinka – put u tamu“, Gitte Sereny, fantastično štivo o buđenju, a potom i strašnim konzekvencama njemačkog nacizma. Toga je dana novi hrvatski premijer u parlamentu održao kratko slovo o fašizmu koji da se ne smije ponoviti, a šefica države ganuto je kazala u Poljskoj kako svi zajedno moramo spriječiti da se slično zlo opet ne dogodi. Ja sam čitala kako su nastajali logori za istrijebljenje Židova u okolici Varšave. Sobibor, Treblinka, Belzec… kao završni čin nacističke propagande, započete godinama ranije.

„Bio sam obični administrator, nisam znao za paljenje Židova“, tvrdio je Franz Stangl, zapovjednik Treblinke, 1971. na svom suđenju, a nekoliko decenija kasnije novi administrator kulture Republike Hrvatske kazat će kako je antifašizam obična floskula, te utrti pravac novoj paradigmi koja će brisati antifašizam, poništiti prava manjina, a sve koji drukčije misle odaslati valjda negdje na periferiju. Tamo gdje su obično građeni logori.

Toga istoga dana, dok se svijet prisjećao užasa nacizma, središtem glavnog grada Hrvatske valjala se masa od desetak tisuća ljudi koji su protestirali zbog ukidanja slobode govora. „Slobode“ kojom je voditelj jedne opskurne televizije pozvao građane, naročito majke s djecom, da pripaze dok šetaju zagrebačkim trgom, jer bi iz obližnje pravoslavne crkve mogao istrčati neki vikar i zaklati ih, a založio se i da se uz crkvu stavi upozorenje: “Pazi, oštar četnik!“ Na tu je „slobodu govora“ reagiralo Vijeće za elektroničke medije i na tri dana zabranilo rad toj zagrebačkoj televiziji, čija je uređivačka koncepcija baš po ukusu novoga ministra kulture. Koji u privatnoj nakladi rado izdaje ekstremno revizionističku literaturu i tvrdi kako su „partizani i komunisti 1945. Hrvatskoj donijeli ropstvo i okupaciju“.

Uglavnom, zavaljao se ološ ulicama Zagreba, a takozvani veterani, kao produžena ruka nove vlade, skandiranjem ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“, jasno su dali do znanja tko će ubuduće vladati ovom zemljom. Zajedno s ruljom marširali su potpredsjednik parlamenta i neki zastupnici, da bi potom predsjednici Vijeća za elektroničke medije uručili četničku kapu, poklon neke „žene, žrtve silovanja“. I doista, čak ni u ovakvom društvenom đubrištu nismo do sada čuli takvu morbidnu laž da bi silovana žena čuvala memorabiliju svoga silovatelja, kojom se onda ponižava druga žena. Nažalost, taj moralni sunovrat sastavni je dio programa šefa desničarskog HDZ-a Tomislava Karamarka, kao prvog čovjeka vlade, jer marioneta iz Kanade to ni ne može biti. On je najavio konzervativnu revoluciju, smanjivanje manjinskih prava i lustraciju u medijima, a zadatak ima obaviti Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, čije se reference baziraju na negiranju antifašizma i tvrdnji da je jedini rat kojega je Hrvatska u 20. stoljeću dobila onaj od prije dvadeset godina. Gubitak nekadašnje nacističke Nezavisne države Hrvatske smatra, znači, porazom kojega svakako valja ispraviti.

Procijenivši da su upravo opozicijski mediji najveća brana njegovu revizionizmu i uspostavi gnjecavog domoljubno-katoličkog totalitarizma, već je drugog dana mandata poništio fond za neprofitne medije i obećao da novac više neće ići tim medijskim, mahom lijevim, „profiterima“. To institucionalno nasilje svakako je i rezultat nesigurnosti jedva skrpljene nove vlade, oktroiranog premijera, međusobne netrpeljivosti koalicijskih partnera, naputaka crkve, pa otuda odluka da se već u startu zauzme što veći prostor civilnog društva, dokinu regulatorna tijela, proskribiraju civilne i manjinske udruge, sve koje vlast doživljava kao otpor novom totalitarizmu. I premda lustracija, kako je zamišlja vladajuća desnica, nadamo se neće uspjeti, već je stvorena društvena histerija, odaslana poruka da treba držati jezike za zubima, a za permanentno širenje straha nema boljih od uličnih nasilnika, stalno dežurnih takozvanih branitelja. Čija mržnja više nije usmjerena na „nenarodnu“ bivšu vlast, nego je to sada institucionalizirana mržnja, kakvu je davnih godina uveo Hitler, čiji se jedan od prvih zakona odnosio upravo na zabranu vrijeđanja ratnih veterana.

A hrvatski su veterani uvijek nečim uvrijeđeni, stoga stalno imaju razloga za provociranje izvanrednog stanja, provođenje terora i sijanje straha na hrvatskim ulicama. I da se zna, svaki će se otpor strogo kažnjavati. Iskusila je to ugledna glumica Nina Violić koja se usudila novu vlast nazvati pravim imenom, a zauzvrat je na nju i dijete joj pokrenuta strašna hajka, s prijetnjama progonom, silovanjem, smrću… To je, eto, Hrvatska danas, zemlja duboke mržnje, na rubu društvenog kaosa, u stanju mnogo opasnijem od ekonomski stabilnih Mađarske i Poljske, pa zato nikoga ne treba varati privid normalnosti u ovdašnjim gradovima. Jer i „u njemačkim su gradovima u knjižarama ležale knjige, a u šumama se dimili krematoriji“, pisao je poljski pisac Tadeusz Borowski, nakon izlaska iz Auschwitza.

 

(pescanik.net)

Komentari