Piše: Jusuf Trbić

Uvijek se obradujem kad vidim Fadila Ademovića. Jer, nema više ljudi kakav je on. Novinar, naučnik, pisac, istraživač, čije su knjige postale temeljni spomenici istine, u jednom vremenu koje istinu počesto zaboravlja. A istovremeno običan, susretljiv i skroman čovjek, i, iznad svega, Bijeljinac od glave do pete. Svaki slobodan trenutak, već godinama, koristi da dođe u zavičaj, da otvori vrata svoje male kuće u sokaku, u blizini parka, da sjedne s ljudima, da popriča.  Sreo sam ga nedavno na ulici, došao je nakon dužeg boravka u Australiji. Farmerice, kapa i veliki, veliki osmijeh. Prisjetio sam se kako mi je pomogao kad sam radio svoju prvu knjigu “Gluho doba”. Kao čuvenog novinara, profesora, naučnika i pisca, zamolio sam ga da pogleda rukopis, pa da mi iznese svoje primjedbe. Ubrzo se javio i došao, s gomilom papira. Svaku je rečenicu pažljivo iščitao i govorio mi o svemu pet ili šest sati. Bio sam mu beskrajno zahvalan, tim prije što sam znao šta on radi i kako to radi.

A šta je sve uradio Fadil Ademović – to ne može stati u ovako kratak tekst. Ali, da pokušam, pa koliko uspijem.

Njegov otac Ohro bio je prijatelj s mojim ocem, a njegov brat Adem Ademović bio je partizan, prvoborac, učesnik u čuvanoj akciji oslobađanja Tife Lipničević iz zatvora, o čemu sam pisao i u ovoj knjizi. Poginuo je kao istaknuti borac. Fadil je njegovu borbu nastavio. Završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu, iz žurnalistikih nauka je magistrirao i doktorirao na Sarajevskom univerzitetu, bio je profesor na drugom i trećem stepenu studija žurnalistike, a uz naučnoistraživačku praksu, profesionalno bavljenje publicistikom i novinarstvom, urednički i istoriografski rad, bio je angažovan u novinarskim asocijacijama – Udruženju novinara BiH i Savezu novinara BiH i dugo bio u najužem rukovodstvu tih organizacija. A stigao je da  osam godina bude savjetnik u Predsjedništvu BiH. Uz sve to, napisao je knjige koje su obilježile ovo vrijeme i postavile temelj istini, koju više nikakva i ničija propaganda ne mogu uništiti.

Pročuo se najprije kao novinar i urednik, autor mnogih tekstova u brojnim  listovima i časopisima, istoriografskih radova i feljtona, pogotovo u Oslobođenju i magazinu Svijet. Profesionalno se bavi novinarstvom od 1950. godine. I ne prestaje ni danas. Bio je urednik književnih izdanja, pisac, istraživač u oblasti istorije i razvoja novinarstva i medija, i iz toga njegovog rada najprije je nastala knjiga “Prve novine i prvi novinari  u Bosni i Hercegovini”, a zatim se 1988. godine pojavila njegova obimna knjiga “Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata (1918 – 1941)”. Nakon toga je 1999. godine, kod istog izdavača – Medija centar, Sarajevo – izašla iz štampe knjiga “Novinarstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941-1945).”  Uz mnoge druge naslove, objavio je i knjigu  “Princ palikuća u Sarajevu” , o Eugenu Savojskom, a iste te, 1997. godine, izašla je i njegova knjiga “JNA –  beznađe zla”. Udruženje izdavača i knjižara BiH ( na čelu ocjenjivačkog suda je bio akademik Tvrtko Kulenović) svrstala je njegovu knjigu “ Atif Purivatra – život i djelo” (izdavač je Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca) u najbolje knjige u 2002. godini.

Kako treba da izgleda naučnoistraživački rad pokazao je Fadil Ademović knjigom “Crkveno bespuće u politici” iz 2007. godine. Zamislite knjigu velikog formata, koja ima 814 strana i na svakoj strani mnoštvo podataka, citata, dokumenata, analiza, zaključaka – cijelo jedno nepregledno more istine koja izranja kao stijena iz dubina ovog vremena laži. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo, to su sudovi srpskih autora, poput analitičara Mirka Đorđevića, kao i činjenice iz crkvenih izvora, a knjiga je, čim je izašla, postala nezaobilazni orijentir svim budućim istraživačima jednog vremena i jedne religijske i političke prakse, koja je ostavila krvavi trag na tlu bivše Jugoslavije. Tako iscrpno i temeljito djelo u ovoj oblasti još nije ovdje viđeno. Pitao sam ga : kad je stigao da sakupi, a onda i da zapiše i raščlani sve to. Odgovorio mi je kroz smijeh, kao da je to najlakša stvar na svijetu, da je sakupljao građu godinama, na svim mogućim mjestima, i onda je to posložio. Da, ali je meni opet ostalo nejasno kako je onda uspio završiti i sljedeći poduhvat – četiri knjige u dva toma, pod naslovom “Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu. Prvi tom nosi naziv “Sudionici velikih obmana”, a drugi “Drama istorijskog zaokreta”. U tim knjigama je kvislinška i zločinačka priroda četničkog pokreta predstavljena tako temeljito i tako dokumentovano, da sve rehabilitacije četnika, uključujući i rehabilitaciju Draže Mihajlovića, izgledaju smiješne. Kad su ga novinari pitali kako ocjenjuje te rehabilitacije, Fadil Ademović je rekao da ljudi u vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj “ zapravo nastavljaju politiku iz Miloševićevog vremena… Naravno da je došlo do rehabilitacije Mihajlovića, kada je cjelokupan Miloševićev velikosprski projekat zapravo bio realizacija Mihajlovićevih ideja.” A na pitanje šta misli o tvrdnjama da je Draža osuđen na temelju dokumenata koje su falsifikovali komunisti, on je podsjetio da su njegove knjige pune dokumenata iz četničkih, ali i njemačkih, italijanskih i ustaških izvora, a to, dakako, niko nije mogao falsifikovati. Pojavio se veliki broj tobožnjih naučnih tekstova, kojima se želi prekrojiti i poništiti očigledna i neupitna istina, ali, kako Ademović kaže, niko nije u stanju navesti ni jednu jedinu bitku četnika protiv njemačkih okupatora, a primjera tijesne saradnje četnika s Nijemcima, Italijanima i ustašama ima napretek.  Uz to, brojni dokumenti pokazuju da su Srbi u Drugom svjetskom ratu najviše stradali od četničke ruke. O tome se u srpskoj javnosti malo govori.

Knjige Fadila Ademovića izranjaju kao svjetlo iz okeana laži, kao potpuna, iscrpna, temeljito dokumentovana istina bez ijedne mrlje, istina koja svima nama može poslužiti kao putokaz, ali i opomena. Jer, očito je da velikosrpski projekat traje i da neće biti lako zaustaviti ga.

Da ne zaboravim : Fadil Ademović je za svoj, sada već šezdesetogodišnji rad, mnogo puta nagrađivan. Pomenimo samo Nagradu grada Zenice 1964. godine, Nagradu za životno djelo “Veselin Masleša” , koju mu je dodijelio Savez novinara BiH, i Nagradu za životno djelo “Moša Pijade”, koju je najistaknutijim novinarima s ovih prostora dodjeljivao Savez novinara Jugoslavije. Vjerujem da mu je velika nagrada i divljenje i poštovanje svih koji ga znaju. Pogotovo Bijeljinaca.

Jer, Fadil Ademović je jedan od najvećih ljudi koji su rođeni pod ovim semberskim komadom neba. I čovjek koji, svojim djelom, svijetli u mraku ovog tamnog i teškog vremena.

Komentari