Piše: Jusuf Trbić

           Danas je malo poznato da je Janja nekada bila pravi obrazovni centar, sa medresom poznatom u čitavoj Bosni. Ne zna se tačno kad je ta medresa počela s radom. Prema nekim izvorima, njen osnivač je bio predak familije Mulasalihović, koji se doselio iz Istanbula 1723. godine, a u Janji je počeo raditi kao vjerski službenik. On je osnovao medresu 1736. godine, i ta je škola radila više od dva vijeka. O njoj se u dokumentima govori i 1895. godine, a u izvještaju muftije tuzlanskog Maglajlića od 15. maja 1916. naglašava se da je zgrada medrese u Janji dotrajala i da joj treba popravka. I Ahmed ef. Aliefendić ostavio je zapis u svom Dnevniku ( objavljen u knjizi dr Mahmuda Nurkića “Janja i Janjarci kroz istoriju”) o gradnji mekteba, koja je završena 26. septembra 1905. godine : “ Danas se s hajrom naš mili mekteb završi, a to je na dan 25. džemadil-ahira u subotu 1323. godine ( po hidžri). Izgradnja mekteba je počela 4.8.1905. godine na mjestu starog mekteba koji je oboren 5.8.1905. godine. Radove je izvodio neimar Latif ( hadžija) Karjašević.”

Medresa se nalazila neposredno uz Atik džamiju, uz rijeku Janju. Mula Alija Sadiković je zabilježio da je do 1895. godine veliki broj imama tu završio školovanje, među njima i : Hasan ef. Seku, Osman Subašić, Husein ef. Abdulahačić, Jahija Gruhonjić itd. Zgrada medrese je bila na sprat. Na donjem spratu je bila smještena mektebi-ibtidaija, koja je otvorena 1911. godine, a prvi mualim je bio Mula Emin Topalović. U medresi su se polaznici školovali do zvanja imama, mualima, pa čak i muderisa, a oni koji su učili za muderisa pohađali su predavanja čitavih 17 godina. Dakako, školovanje muslimanskih vjerskih službenika toga ranga nije bilo po volji tadašnjoj vlasti ( a ni kasnijima), pa je medresa, u toku reforme školstva  od 1900-1905. godine,  svedena na nivo osmorazredne medrese, i takva je ostala  sve do 1929. godine, kad je vlast Kraljevine Jugoslavije zaključila da je i to mnogo, pa je medresa pretvorena u petorazrednu školu. Do školske 1903/4. godine medresu je završilo  28 polaznika iz Janje, a od tada pa do 1934-te ukupno 146. Uz njih je bilo i devet učenika iz drugih mjesta. Mahmud Nurkić je zabilježio da su se u prvom razredu medrese učili : Kur*an, akaid, ibadet, tedžvid, bergivija i emsilei-arebi, u drugom razredu :  Kur*an, akaid, ibadet, nahv arebi ( arapska nauka o riječima i rečenici),  husni hat, tedžvid i halebija  (obredoslovlje), u trećem još i tarihi islam, husni aht, izhar, munladžamija, multeka ( šerijatsko pravo) i turski jezik, itd. A koliko se moglo naučiti u toj školi, pokazuje i primjer Alije Sadikovića, koji je bio učenik janjarske medrese i sve svoje znanje je stekao kod muderisa Osmana i Mustafe Gruhonjića. Mula Alija je bio učitelj, govorio je i pisao više jezika, pisao je udžbenike za školu, bio je istaknuti pjesnik  i istraživač alhamijado književnosti i bavio se mnogim naučnim disciplinama. Jednom riječju – bio je pravi renesansni duh u varošici Janji, i to prije stotinu godina.

U Janji su bila i četiri sibijan- mekteba, i u njih je išao veliki broj učenika. Među vjeroučiteljima su bili i Husein Gruhonjić ( umro 1912.), Ahmed Aliefendić (1881 – 1930.), Alija Aliefendić (rođ. 1888.), koji je završio Darul-mualimin u Sarajevu i bio mualim u mekteb-ibtidaijama, kao i Ahmed Demirović. Mula Emin ef. Zuberović (1896-1970.) završio je medresu u Janji i bio je mualim sibijan-mekteba sve do početka Drugog svjetskog rata.

Janjarska medresa je srušena 1946. godine, i na njenom mjestu je podignuta prizemna zgrada namijenjena za sibijan-mekteb, koji je tu radio sve do 1952. godine, kad su u te prostorije useljena dva razreda osnovne škole.

Ljudi za pamćenje

 

Među muderisima janjarske medrese istaknuto mjesto zauzimaju Osman ef. Gruhonjić, Mustafa ef. Gruhonjić i Mula Alija Sadiković, koji je bio jedna od najistaknutijih figura u kulturi Bosne svog doba, i o kojem smo već pisali. Mahmud Nurkić je zapisao da je Osman ef. Gruhonjić  bio muderis od 1870. do 1900. godine. Završio je medresu u Istanbulu, i bio je veoma imućan čovjek, pa je radio besplatno. Uz to je polaznicima medrese iz drugih mjesta i siromašnim đacima davao svoju zemlju, bez naknade, da je obrađuju i tako plaćaju školovanje. Tim đacima su i ostali ljudi iz Janje nesebično pomagali, i svojom radnom snagom,  zaprežnom stokom i mašinama koje su imali, a oni bi im se odužili podučavanjem djece po kućama. Ta privrženost običnih ljudi školi i učenju učinila je da Janjarci, koji su u većini u to doba bili sirotinja i izdražavali  se nadničarenjem, finansiraju i održavaju svoju medresu kao najveću dragocijenost. A muderisi, kakav je bio i Osman efendija, radili su sve što treba, prepisivali ili sami pisali udžbenike i brinuli se za školu i njene đake.

Osman ef. Gruhonjić je umro 22. aprila 1900. godine, i Janjarci su ga na ahiret ispratili kako dolikuje zaslužnom i omiljenom sugrađaninu.

Mustafa ef. Gruhonjić je postao muderis nakon smrti Osmana efendije, svog đede. On je rođen u Janji 1850. godine, i dužnost muderisa je obavljao do svoje smrti  20. avgusta 1912. godine, a bio je i imam Džedid džamije i  mualim u sibijan-mektebu u Šehić mahali. Umro je mlad, a Ahmed ef. Aliefendić je u svom Dnevnku zapisao : “ Cijela je kasaba za njim žalila, jer je on bio od velike koristi cijelom narodu. Bio je zgodan ( bogat), pa je i sirotinju gledao, a bio je i hodža, pa je savjetima svakog pomagao.”

Njega je na dužnosti glavnog muderisa zamijenio Mula Alija ef. Sadiković, koji je najprije bio postavljen za mujezina Atik džamije (1899.), a dvije godine kasnije za zamjenika imama te džamije. Nakon toga, 1896. godine, postavljen je za vjeroučitelja u osnovnoj školi u Janji, a 1903. godine za zamjenika muderisa Mustafe ef. Gruhonjića. Na dužnosti glavnog muderisa ostao je do smrti 28. septembra 1936. godine.

 

( nastaviće se)

Komentari