Piše: Jusuf Trbić

Pokolj civila u Bijeljini u prvim danima aprila 1992. godine bio je brižljivo planiran. Trebalo je to da bude generalna proba krvave predstave koju su majstori genocida namijenili Bosni i Bošnjacima. Sve je bilo isplanirano do detalja, a svjedoči o tome i činjenica da je koncentracioni logor u Batkoviću «otvoren» već u danima pokolja. Godinama nakon rata taj je logor ostao tabu tema u Semberiji, o njemu se ne govori, o njemu niko ništa neće da zna.

U presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju napisano je i  ovo : «Sud je utvrdio da je dokazano da su izvršena masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini u Sarajevu, Zvorniku, Prijedoru i Brčkom, te u logorima Sušica, KPD Foča, Batković, Kozarac i Hambarine, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Luka u Brčkom.»

Dakle, Međunarodni sud pravde je imao dovoljno dokaza da i logor u selu Batković, nadomak Bijeljine, svrsta u srpske logore smrti. Bijeljinska vlast i danas misli da će ćutanjem obezbijediti zaborav svega što se tu događalo. Ali, govore o tome oni koji su preživjeli torturu u ovim strašnim baštama u kojima je bujalo  cvijeće zla.

 

………………………………

 

U izvrsnoj knjizi Svetlane Broz «Dobri ljudi u vremenu zla» (Sarajevo 2oo5.) nalazi se i priča Stjepana Bradvića iz sela Križani kod Tuzle. Njega su u maju 1992. godine četnici odveli iz sela sa još šestoricom susjeda,  najprije u Požarnicu, gdje su ih strašno pretukli, a zatim u školu u Ugljeviku. Odatle su prebačeni u logor u Batkoviću.

Stjepan Bradvić priča :

«Nas su tad odveli u logor u Batkoviće. Svi zarobljenici su bili muškarci, Muslimani, sem nas sedmorice Hrvata.

Autobusi su stalno dovozili nove zarobljenike. Žene i djecu su odvajali i odvozili negdje dalje. Bilo nas je oko hiljadu petsto u magacinu, u kojem nije bilo dovoljno mjesta. Mogli smo samo da čučnemo jedan do drugog; nismo imali gdje da legnemo. Tu smo proveli oko mjesec dana. Ponovo je nastao užas: svakog dana su nas tukli. Mislio sam da niko neće preživjeti.

Nisu nas tukli stražari koji su pazili da ne pobjegnemo. Jednom sam zamlio stražara da izađem napolje u toalet i vidio desetak zaklanih ljudi iza magacina. Jedva sam se vratio nazad.

Noću su izvodili Muslimane koje su htjeli ubiti: samo bi nekoga šutnuli nogom i rekli : Ustaj!» Ni jedan se nije vratio. Ujutro, kad bi svanulo, već su ih negdje odnijeli.

Svako jutro su sami iznosili po troje-četvoro onih koji nisu preživjeli batinanje. Ne znam gdje su ih sahranjivali. Nikog nisu ubili iz vatrenog oružja. Svi ti mladi ljudi su stalno pili dok su nas tukli. Kada su htjeli da tuku nekoga od Hrvata stavljali su nam povez na oči da ne bismo vidjeli ko nas bije. Nikoga od tih ljudi nisam poznavao.

U Batkovićima je zarobljenike, Muslimane, pregledala komisija u kojoj je bio i jedan doktor. Kada su došli do nas Hrvata, krvavih i otečenih od batina, doktor je rekao:

-Vas nećemo ni pregledati. Sve ćemo vas ubiti, jer ste ustaše.

-Doktore, molim vas, dajte mi lijek za smirenje bolova – vapio sam.

-Za ustaše nema lijekova. Vas treba sve pobiti! – odgovorio je doktor i mirno produžio dalje. Muslimanima je davao lijekove.

U logor su doveli jednog Hrvata iz Jablanice, premlaćenog i sa dvadesetak rana od noža. Previo sam ga svojom košuljom, koju sam iscijepao. Kada su vidjeli da mu pomažem, vojnici su me otjerali od njega.

-Ko mu priđe ubićemo ga. Nek se pati i umire.

Kradom sam mu donosio vodu i prao ga. Dok sam bio u logoru malo se oporavio i došao sebi. Ne znam šta je poslije mog odlaska bilo sa njim.*

 

Krvava igra.

      Posebna je bila uloga logora i zatvora za civile u kojima su zatvorenici vrlo brzo dovođeni na nivo robova u kojima je ubijena ljudska ličnost. Poznati logor u Batkoviću bio je prava fabrika mučenja, ali nisu mnogo zaostajali ni manji zatvori i sabirni centri. Prema podacima Insituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u bijeljinskoj opštini je bilo više takvih mjesta. Ekonomija u Novom Selu, Vojni magacin u Patkovači, Šećerana, KPD kod željezničke stanice, Zemljoradnička zadruga u Patkovači,  osnovna škola u Hasama, Poljoprivredna škola, privatna kuća Osmana Velagića u Janji, MUP u Janji… Među značajnijim zatvorima bio je i Vanekov mlin, staro njemačko zdanje preko puta kasarne, u koje su dovođeni logoraši na rad. Bilo je to i mjesto čestih egzekucija. Jedna od njih je posebno upamćena.

Bio je početak februara 1993. godine. Prethodne noći stigla je u kasarnu jedinica sa ratišta kod Žepe. Većina pripadjnika te jedinice bila je iz Ključa. Pijani vojnici  su izašli na ulicu, počeli upadati u kafane i prodavnice, praviti nered, otimati sve što im dođe pod ruku.  Onda su nagrnuli u Vanekov mlin, koji se nalazi preko puta ulaza u Kasarnu, da traže «balije». Odmah su naletjeli na dvojicu logoraša. Jednog su zgrabili, a drugi je uspio da se, u posljednji čas,  sakrije među vreće pšenice. Pošli su da ga traže, ali ga nisu uspjeli naći. Svog «zarobljenika» su odvukli u mješaonu stočne hrane i zaklali ga. Mladić je bio iz Bosanskog Šamca. Na povratku su uhvatili  momka iz Ključa, mehaničara, mladog i lijepog, zvao se Fuad Islamagić Fudo. Prepoznali su ga, i odmah ga počeli krvnički tući nogama i kundacima. Odveli su ga zatim među kamione, i zaklali ga, a onda su mu odsjekli glavu, iznijeli je na cestu i počeli je šutirati, kao fudbalsku loptu.

Jeziva igra šokirala je prolaznike. A kad su završili, glavu su stavili na jedan od stubova na ulasku u kasarnu. Nakon toga su otišli na zasluženi odmor.

Vlast je, po običaju, ćutala. Jedna bošnjačka glava manje ili više, to nikome nije bilo važno. Važno je bilo da se zločin uklapa u strategiju etničkog čišćenja, da se preostali nepoželjni stanovnici Bijeljine, ionako uplašeni, dodatno zaplaše, da im se pošalje ista poruka : treba da idete, ili ćete biti mrtvi, treba da idete dok se i vaše glave nisu zakotrljale cestom…

Zlikovci su istog dana, uz pjesmu, otišli na neko novo ratište.

A Bijeljinu je još jednom prekrio užas koji je trajao.. do sljedećeg zločina.

 

                                                                   (Sutra : Svjedoci)

Komentari