Piše: Jusuf Trbić

U čuvenom filmu “Amarkord” Federika Felinija, možda najljepšem u čitavoj istoriji sedme umjetnosti, ima jedna divna scena : magla pada na kuće i ulice, gusta magla u kojoj se sve gubi, a starac, jedan od junaka filma, luta gradom, i gdje god se okrene, iz magle iznenada izbijaju neka davna lica, poznati ljudi, a on nikako ne može da ih dozove. Pojavljuju se kao aveti, i nestaju opet u toj magli bez kraja. I mi shvatamo : to on luta po svom sjećanju, a  neprobojna magla, u kojoj se razaznaju samo slučajna lica, to je magla zaborava.

Ispisujući ove redove i ja pokušavam da iz mraka prošlosti mog zavičaja izvučem ono što bi trebalo pamtiti, ono što  mutna rijeka života još nije odnijela u tišinu i mrak iz kojeg nema izlaza. Na tom pustom moru najveći svjetionik jesu rukopisi Mustafe Grabčanovića, ali i neki drugi zapisi koji naše traganje usmjeravaju u mirnije luke. Ono što se zapiše – trajaće. Sve ostalo će jednog dana otići u pepeo i dim.

……………….

      Dok sam bio u izbjeglištvu u Njemačkoj, u toku i nakon rata, slike iz zavičaja počele su nekako da blijede, i svoj grad i njegove ljude, ulice, kuće i avlije mogao sam vidjeti samo kad  zažmirim. Slike mog prošlog života ostale su, jasne i tople, ispod mojih kapaka očnih, i ja sam ih čuvao u tom tajnom skrovištu, da ih daljina ne ukrade. Onda sam riješio da se vratim i da pokušam, koliko mogu, da sakupim  one još vidljive tragove prošlosti, koliko god da ih nađem, da ih utisnem u papir i knjige, moje, a i knjige drugih, koje objavljujemo u našem “Preporodu”, i da sve to  ostavim nekim budućim naraštajima, kojima će  naša istorija, kultura i baština biti važnije nego nama.

…………………..

     Koliko su bijeljinski Bošnjaci, a i ostali, bili nemarni prema svojoj prošlosti, govori i to što su  više pisanih tragova o našem zavičaju ostavili neki istoričari i pisci koji su živjeli u drugim gradovima, ili oni koji su ovuda samo prošli, nego oni koji su generacijama tu živjeli. Tako je, pored ostalih, zapis o bijeljinskom kraju ostavio i čuveni reporter Egon Ervin Kiš, koji je stigao u Bijeljinu kao austrougarski vojnik 1914. godine. Tada je to bio mali grad ( austrougarski popis 1879. godine zabilježio je nešto preko 6 hiljada stanovnika), ali je bio strateški važan, pa su u Semberiji koncentrisane velike vojne snage, koje su brojale nekoliko desetina hiljada vojnika. Kiš je tu boravio od avgusta do oktobra 1914. godine i sve to zabilježio u čuvenoj knjizi reportaža pod naslovom “ Zapiši to, Kiš”.

Kako je Bijeljina tada izgledala?

“Očekivali smo da ćemo tu naći neku selendru”, zapisao je Kiš, “  međutim, nađosmo grad sa svim obilježjima Orijenta, ali i sa više modernih građevina, usred mnoštva žena pod feredžama, malih djevojčica sa dimijama i Turaka sa bijelim bradama, usred šarenila zelenih, bijelih, plavih kapa i turbana. Tu nađosmo elegantne dragonske oficire, automobile, generale i tome slično…Tako je valjda prošle godine izgledalo u Skadru, kada su ga vlasti preuzimale, samo tih ogromnih masa vojske, koja je bila u potpunoj opreci sa okolinom, nije bilo.”

Veliki reporter je detaljno opisao grad, pa čak i javne kuće u Račanskoj ulici  u koje su vojnici odlazili, kao i ratni pohod na Srbiju.

U knjizi “Moja sjećanja” ( izdanje BZK “Preporod” Bijeljina-Janja) hafiz Abdulah Budimlija pamti Bijeljinu kao grad koji je, kad je on tu došao na službu 1939. godine, bio uzburkan komunističkim idejama. U Radničkom domu, koji je postojao od 1922. godine, razvijao se radnički pokret sa poznatim revolucionarima, među kojima su bili i Rodoljub Čolaković, Alija Alijagić, Fadil Jahić Španac, Hasan Grabčanović, Abdulah Pjanić, Svetolik Gospić, Mesud Mujkić…. Narod je bio osiromašen, i to je bilo pogodno tlo za razvoj revolucionarnih ideja, čak i u Bijeljini, koja je i u vrijeme Kraljevine  sačuvala svoja obilježja orijentalne čaršije. Hafiz Budimlija se sjeća da je “ Bijeljina imala mnogo  hanova, musafirhana, sahat-kula, hamama, tekija, kehkema, beledijja, domova sa divanhanama, čardacima, ženskim i muškim avlijama, kamerijama, džennet-baščama, kapidžicima, mušepcima…” A bilo je i mnogo hajrata – vakufskih imanja, koja su služila održavanju vjerskog života muslimana. U tom su gradu živjeli uporedo i složno pravoslavci i muslimani, katolici i evagnelisti, Jevreji i Nijemci, i pripadnici mnogih drugih nacija, i nikome nije bilo tijesno. Kad je stigao u Bijeljinu,  1939. godine,  hafiz Budmlija je tu zatekao 14 hafiza, medrese i u Bijeljini i u Janji, kao i niže vjerske škole, a među šerijatskim sudijama i državnim vjeroučiteljima koji su se uključivali u rad Islamske vjerske zajednice, ističu se Kadri ef. Hajdarević, Redžep ef. Muminović, Emin ef. Tirić i Bekir ef. Jahić. Predsjednik Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva u to vrijeme je bio Muhamedbeg Pašić,  “Gajreta” Nazim Šaćiragić, a “Uzdanice” Hamza Mulaosmanović.

Hafiz Budimlija je bio i potpisnik bijeljinske Muslimanske rezolucije, a među inicijatorima su bili i Enver Pozderović, tadašnji direktor Gimnazije, i poznati Bijeljinac Mustafa Mujo Hujdurović, a potpisnici su, pored ostalih, bili i svi bijeljinski imami. Činjenica da su muslimanski vjerski službenici bili potpisnici svih takvih rezolucija ( u Sarajevu su imali i svoju posebnu rezoluciju) toliko je zasmetala poslijeratnim vjerskim čistuncima, da su ovi herojski akti prešutkivani sve do današnjih dana.

…………………

     Kao starac iz “Amarkorda”, i ja danas lutam kroz maglu koja obavija prošlost mog grada. Sa svih strana izlaze lica kojih se sjećam. Nedaleko od moje kuće radio je Sakib Kokorović Kokor, brico, a u blizini još dvojica iz tog faha : Junuz Šabić i, na drugoj strani, Sulejman Berberović Ćelo. Svi su znali bravara Ahmeta Ismića zvanog Šipak, koji je svojevremeno izdavao bicikle na sat znatiželjnoj omladini, a pogotovo čuvene poslastičare Husku i Suzeira Osmanovića, koji su imali radnje na korzu. Adem i Hasan Šehović su bili čuveni trgovci, kao i Aljo Zejnilović i Husein Vehtić, nešto kasnije.  Pamtim lica čaršijskih ljudi : Zdravko Mondom, sajdžija, i njegov brat Ivica, ekonomista, Mehmedalija Frašto, konobar, Nedim Ademović, jedan od prvih motorista, poginuo kad je pao s motora u centru grada, pa Mahmut Alimanović Mašo, koji je godinama radio u Fiskulturnom domu, Ismet Buljubašić Pita, koji je sa svojom magaricom Micom, koja je vukla stroj za sječenje drva, bio jedan od simbola ovoga grada; veliki muzičar nesretne sudbine Mahmut Tahirović Mašo, biciklista Dževad Manović, sin čuvenog fudbalera Mehmedalije  Manovića Kompira, Alija Osmanbegović Talabanka, lovac, pa Osman Imamović, obućar, Haso Zaimović Kobac, krojač, i njegov kolega Nurdin Hamzić, poznat po tome što je godinama opsesivno čuvao svoj auto marke “taunus”, omiljeni čaršijski ljudi Dragec Predić, Mile Dimitrijević Čačak i Dušan Talavan, Avdo Delić Čvarak, Bato Ostojić, košarkaš Miro Popović, pa fotografi Vlado Korda i Ilijaz Dubravčević, zatim Omko Pašić, Mustafa Medinić, pa moje komšije, mesari Emin i Muhamed Muše Malović, zubar Muhamed Ahmetović i njegova žena Munevera, glumica Amaterskog pozorišra “Scena” i ljekar Stjepan Nađ, a malo dalje  Gernači i Kazandžići, i veliki čovjek Meho Hujdurović, koga su svi zvali Meho Agronom. Bio je član stare porodice Hujdurovića, osnivač Poljoprivrednog zavoda i izumitelj mnogih novih sorti povrća, među kojima se ističe “semberski kupus”, do sad neprevaziđen po kvalitetu. Tihi i skromni čovjek, koji se nije pravio važnim ni kad je bio poslanik u Narodnoj skupštini Jugoslavije. Njegov sin Edib bio je vrstan sportista i poznati veterinar.

Izviru ta lica iz magle, i ja ne stižem sve da zapišem. Ali, dva čovjeka ne smijem zaboraviti, obojica  su umrli mladi i čaršija ih je ožalila kao nikog drugog. Prvi je Nijaz Rifatbegović, nekadašnji predsjednik opštinske vlade, lijep, pametan, sposoban do te mjere da u sredini kakva je bila Bijeljina, naprosto – nije mogao dugo. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, nakon velike namještene afere. Drugi je Duško Kondor, borac za ljudska prava, istaknuti član Helsinškog odbora, omiljeni profesor, ubijen na kućnom pragu pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima. I jednog i drugog su na vječni put ispratile hiljade građana.

I dok završavam ove redove, znam da će mi već sutra iz magle zaborava iskrsnuti neka druga lica. Treba zapisati sve što se može, pa pozivam i vas, poštovani čitaoci, da zapišete ono što bi trebalo da se pamti, čak i ono što vam danas izgleda nevažnim. Možda ćemo tako sačuvati sjećanja koja će sutra nekome nešto značiti. Možda će jednom nečija topla uspomena spasiti svijet. Ili će nekog dalekog učiniti srećnim. Kud ćete više od toga?

Komentari