Još jedna ovakva pobjeda nad fašizmom i nema nam spasa !

Izbor istoričara Zlatka Hasanbegovića na mjesto Ministra kulture u hrvatskoj Vladi uzbudio je duhove. Jasno je i zašto.Kako piše portal lupiga.com, “Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović stari je predsjednik mladeži proustaške Hrvatske čiste stranke prava.

Piše : Andrej Nikolaidis

Prije nego se 1996. godine priključio proustaškoj političkoj opciji, Hasanbegović je, kako se pohvalio HČSP, bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Ovu političku organizaciju 1956. godine u Argentini, osnovao je zločinac Ante Pavelić. Novi ministar kulture, također, stari je predsjednik Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda.”

Mediji prenose brojne Hasanbegovićeve izjave, koje djeluju kao prerada nirnberških klasika za novo vrijeme. Djeluje, zapravo, kao da je ministar posljednju, finu ruku svom svjetonazoru dao tako što je napamet – tako da ih može izdeklamovati u po dana i po noći – učio izjave iz Feralove rubrike Greatest shits.

Sa jednom od njegovih izjava se slažem. Kada kaže kako “antifašizam nije temelj ove države, već floskula…”, to je tačno. S tim što iskaz treba glasiti: “Antifašizam nije temelj ovih država”, tako da je jasno kako se odnosi na sve države nastale raspadom Jugoslavije.

Ponavljanje teze o antifašizmu kao “temelju” bilo je budalasto još 1991. godine, kada je fašizam bio divlji plamen koji guta sve pred sobom. Danas, kada je fašizam ovdje stekao legitimitet i legalitet, kada je ne samo rehabilitovan i institucionalizovan, nego i kanonizovan, kada je njegova prevlast tolika da mu se čak i njegovi nominalni neprijatelji dodvoravaju, jasno je da je fašizam temelj ovih država.

Stoga: još jedna pobjeda kakva je bila ona naša nad fašizmom četrdesetpete – i nema nam spasa.

Koncept konstitutivnih fašizama

Bosna je rastrgana i okovana fašizmima. Koncept konstitutivnih nacija, čim samo malo zagrebeš, ukaže se kao koncept konstitutivnih fašizama.

U Srbiji, nakon rehabilitacije Draže Mihailovića, rade na rehabilitaciji Dimitrija Ljotića. Mnogo prije nego je Viši sud u Beogradu oglasio punu pravnu rehabilitaciju zločinca, dovršena je njegova simbolička rehabilitacija.

Mihailović je rehabilitovan u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, među besmrtnicima nacionalne kulture; u prigradskim kafanama, među ovisnicima o jeftinoj nacionalnoj mitologiji i jeftinom vinjaku, onima koji po cijenu svojih jeftinih života u stvarnost pretaču ideje besmrtnika iz Akademije; u medijima koji su, paralelno sa rehabilitacijom Draže, održali suđenje Titu i presudili: kriv po svim tačkama optužnice; rehabilitovan je Čiča Draža i u školskim udžbenicima, u romanima, filmovima, TV serijama… Na koncu ga je, eto, rahabilitovao i beogradski  sud.

U Hrvatskoj je, jednako uspješno, dovršena simbolička (a i praktična) rehabilitacija ustaštva. Od Bleiburga do kukastog krsta iscrtanog na travnjaku Poljuda vodi prava crna linija: tim autoputem ne kreću se turisti i robe. Tu cestu mnogi će hrvatski muž nazvati novim križnim putem. Još T.S. Eliot je, međutim, objasnio zašto ne možeš biti i hrišćanin, i fašista.

Nacizam i fašizam su u svojoj osnovi duboko antihrišćanski, pisao je pjesnik. Baš iz tog razloga hrvatskom katolicizmu istinska opasnost nikada nije dolazila od partizana i komunista. Ustaštvo je najveća opasnost za hrvatski katolicizam. Znam, neće braća Hrvati dozvoliti da im pamet soli Bizantinac, kojem nikada nije vjerovati, ali ipak, samo da pomenem…

Ima i Crna Gora svoj Bleiburg. Crnogorska vlast prošle je godine poslala ambasadora u Sloveniji, Miomira Mugošu, da položi vijenac na spomen-obilježje u Kamniškoj Bistrici, gdje su partizani 1945. godine likvidirali, kako se kaže, “pripadnike četničkog pokreta i civile bez suđenja”. Kao da to nije dovoljno, svog nositelja vijenca poslao je i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Nije saopšteno jesu li predstavnici države stajali mirno dok je govor držao mitropolit Amfilohije Radović, koji je, kao i obično, trtljao o nevinim žrtvama komunista.

‘Šizofreni’ nazivi ulica

Iz Ministarstva vanjskih poslova saopštili su “da je u ukupnom državnom djelovanju [Crne Gore] prepoznatljiva izrazita afirmacija antifašizma”. I još: “Mugoša je položio vijenac na spomen-obilježje u Kamniškoj Bistrici, čime je Crna Gora još jednom pokazala civilizacijski odnos i poštovanje prema nevinima.”

Na spomen-obilježju na koje je Crna Gora položila vijenac piše: “Svim žrtvama rata i revolucionarnog nasilja – Mrtvima za spomen, živima za opomenu – Vojnicima Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini, narodu i sveštenstvu Crnogorsko primorske mitropolije, umorenim bez suda i presude poslije završetka rata 1945. godine”.

Crna je Gora tako postavila nove standarde u “afirmaciji antifašizma” (odnosno “revolucionarnog nasilja”) i “civilizacijskom odnosu” prema nevinima.

U Crnoj Gori i dalje postoje ulice i bulevari koji nose ime Maršala Tita. Nije li to malo šizofreno: davati ulicama ime čovjeka koji je naredio egzekuciju – kako su objasnili predstavnici države Crne Gore – “nevinih civila”? Ili Crnogorci misle da su u pravu i Tito, i njegove “nevine žrtve”?

Baš u to vrijeme grad Berane je odlučio da Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije i četničkog vojvodu, proglasi za počasnog građanina. Za tu odluku glasala je crnogorska opozicija, koja je na vlasti u tom gradu, kao i Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. Onda se javila Srpska lista.

Oni su istakli sljedeće: kada je predsjednik Srbije, “koji je Šumadinac, mogao da to [počasni građanin] postane u srpskim Beranama, može i najveći Hercegovac u srpskoj istoriji, general [Ratko] Mladić u srpskim Pljevljima”. Srpska lista još traži da Radovan Karadžić postane počasni građanin Šavnika. To nije sve. “Srpska lista smatra da Vojislav Šešelj, koji je porazio Haški tribunal i koga je odlikovao mitropolit cetinjski Amfilohije, zaslužuje da bude počasni građanin Kolašina, imajući u vidu da su Šešelji porijeklom rovački Šćepanovići, koji slave Svetog Luku”, saopštila je ta patriotsko-lunatička politička organizacija.

‘Genocid je kad pobiješ sve’

Šta nam to govori?

Pod a) da se ovdje moralni idiotizam prodaje kao politička korektnost i “civilizacijski odnos”;

pod b) da će nas ono što smo u našoj “antifašističkoj” borbi “porazili” prije ili kasnije, prije nego kasnije, ugušiti;

i pod c) kako malo treba da Crna Gora postane nova Republika Srpska. Pa da i ovdašnja Vlada građanima objašnjava kako “ono” u Srebrenici nije bio genocid – jer genocid je kad sve pobiješ, a oni nisu pobili baš sve.

Sve u svemu, kada Tomislav Karamarko najavljuje lustraciju i kaže kako to nije lov na ljude, nego distanciranje od vrijednosti iz komunizma, on misli ozbiljno. Dio posla u distanciranju od vrijednosti “iz komunizma” obaviće i novi hrvatski ministar kulture. To ujedno znači i primicanje “vrijednostima” Jasenovca i Gradiške Stare. Koje su ujedno i vrijednosti ne samo HVO logora Vojno, nego i srpskih logora Keraterm, Sušica, Omarska, Trnopolje i Uzamnica.

A šta nam ta bliskost u “vrijednostima” hoće reći? Bivša Jugoslavija isticana je kao svijetli primjer multikulture. Ono što danas postoji na tom mjestu primjer je nečeg drugog: multifašizma.

 

(kliker.info)

Komentari