Piše: Jusuf Trbić

Nekad se živjelo sporije. Savremena sredstva komunikacije, od aviona do mobilnih telefona, sažimaju i prostor i vrijeme, i sve vam je na dohvat ruke. Napredak donosi nove, neslućene mogućnosti, ali nas lišava i onoga što je bilo dobro, onoga što čini naše uspomene.

bjelina   Nekad smo pisali pisma jedni drugima, i to je bio pravi poklon onima koje volimo. Jer, morali smo se potruditi da pismo napišemo, onda kad se pismenost podrazumijevala, i kad je bila sramota ne znati osnovna pravopisna pravila. Napišete, tako, pismo djevojci koja vam se sviđa, znajući da je simpatija uzajamna, a ona vam nikad ne odgovori. Kriv je pravopis, jer niko nije cijenio nedovoljno pismene ljude.

Danas pisma niko ne piše, ali se mnogi satraše od pisanja  na internetu, i malo koga je briga što ne zna osnovna pravila pismenosti. Oni koji su bježali s časova konačno su došli na svoje. I dok smo nekad sate i sate trošili da bismo napisali nešto lijepo i to poslali dragoj osobi, danas se u jednoj sekundi povežemo, pa se svađamo, vrijeđamo jedni druge, sakriveni iza anonimnosti internetske komunikacije. Mnogi uživaju da se slikaju u svim mogućim situacijama, da bi cijelom svijetu pokazali šta jedu, gdje se odmaraju, šta oblače, kakav automobil voze, s kim se druže. Nekad su to ljudi po mahalama pričali jedni drugima na sijelima, danas su cijeli svijet pretvorili u mahalu u kojoj se više ne zna šta je dobro i vrijedno, a šta nije.

Nekad smo čekali našeg poštara da nam donese pozdrave iz svijeta. Danas poštari donose samo račune za struju, sudske pozive i tužbe, naloge da download (1)platimo ovo ili ono. Nekad smo s radošću otvarali poštansko sanduče da vidimo ko nas se to sjetio, danas strepimo dok sandučetu prilazimo, nadajući se da nikome nismo važni i da niko ne misli na nas. Nekad su pisma bila naš pečat, naša mala ispovijest, naša slika i prilika, za pismo se valjalo pomučiti, i zato je ono bilo dokaz naše iskrenosti. Danas ukucamo tri reda u mobilni ili pošaljemo sliku, i to nikoga ne obavezuje. Nekad smo slagali pisma u kartonske kutije za cipele, pregledali ih i čitali s vremena na vrijeme, i čuvali ih kao najveće dragocijenosti. Danas pošaljemo poruku, i zaboravimo je za tri sekunde.

Nekad smo slali čestitke za praznike i rođendane, danas se iznenadimo kad vidimo čestitku. Prije godinu i po išao sam u Rusiju, u prelijepi grad Kazanj, a prije polaska obećao sam prijatelju u Srbiji da ću mu poslati razglednicu. Već prvog dana izađem iz hotela, u centru grada, da kupim razglednicu i bacim je u poštansko sanduče. Noge sam polomio hodajući, ali nit ima razglednica, nit ima poštanskih sandučića. Na kraju shvatim da sam zalutao u vremenu, jer danas više niko nikome ne šalje pisma i razglednice. A i što će, kad ima mobilni telefon.

Sretnem jutros poštara, veli da još ima ljudi koji kod kuće čekaju penziju, a ne idu da je uzmu u banci. Valjda ne mogu, stari su i nepokretni. Ti ljudi i dalje me časte, kao nekad, kaže on, mada su današnje penzije sama sitnina. Ali, lijepo je vidjeti tu pažnju. A i ja žurim, jer znam da me neko čeka.

I ode, smiješeći se.

vjerski objekti      Živio sam godinama preko puta pošte u Bijeljini, i ne sjećam se da se iko ikad požalio na poštara. Oni su bili kao dio porodice, od njih smo primali i lijepe i tužne vijesti. Bili su tu kad nam je bilo dobro i kad nam je bilo loše. Umjesto njih danas imamo kompjuter i mobilni telefon. Umjesto vremena koje sporo ide, danas živimo iz minute u minutu. Nekad nam se činilo da život nikad neće proći, danas prođe dok se okrenemo.

Nekad davno, slao sam s mora razglednice, svakog dana po jednu, a na njima cvijeće. I rečenica : Prilažem svoju ljubav tvojoj kolekciji cvijeća. A ona po cijeli dan čeka poštara, izviruje iza tarabe, unaprijed se raduje. I čuva razglednice kao najveće blago. Danas napravite selfi, iskezite se i pošaljete voljenoj osobi. A ona vam isto tako odgovori. Za minut. Bez riječi, jer nema potrebe za riječima.

Nekad smo pričali, trudeći se da makar zvučimo pametno. Danas mladi sjede i bulje u telefone, u tablete i laptope, niko ni s kim ne progovara. Kad podignu glavu, počnu pjevušiti uz najnoviju muziku. I tako cijeli dan, dok se ne raziđu.

Nekad smo se trudili da lijepo pišemo i pričamo,  danas samo šaljemo poruke i slike.  Nekad nam je stisak ruke bio važniji od cijelog svijeta, danas se preko fejsbuka upoznajemo, zabavljamo, družimo. Nekad smo osjećali život na svojoj koži, danas ga gledamo na ekranima. Nekad smo imali svog poštara, svoju kafanu, svoje društvo, svoju familiju, danas imamo kompjuter i telefon, i ne treba nam više.

Nekad je dan imao dvadeset i četiri sata, a godina dvanaest dugih mjeseci. Danas imamo vrijeme od jednog do drugog čata, od jedne do druge poruke, od jedne do druge TV serije.

Danas više nikome ne možemo objasniti šta nam je i zašto bilo važno, nekada, dok smo živjeli.

A vrijeme leti, kao ludo, i naše mlade, spore godine odnese vjetar, kao da ih nikad nije ni bilo.

Komentari