DEJTONSKI SPORAZUM: Ako je klanica došla nakon ljubavi, šta će stići nakon mržnje?

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako je iz ideologije ljubavi naših naroda i narodnosti proizašla bosanska klanica, kakva će tek sreća proizaći iz ideologije mržnje, u kojoj rastu današnji potomci pionira i omladinaca? Jugoslovenski ratovi devedesetih bili su početak našeg velikog poraza.

Dejtonski sporazum potpisan je u američkoj vazduhoplovnoj bazi. Bio je to mir Made in USA. Američki proizvodi su, recimo, negdje između kineskih i njemačkih. Ne raspadnu se čim izađeš na kišu, kao kineske cipele sa kartonskim đonom, dobre jedino za mrtve, one koji neće daleko iz kovčega. A neće ti ni trajati dugo, kao njemačka kola. Dejtonski sporazum je, kad smo već kod toga, nalik američkim kolima: skupo je plaćen, puno troši i non-stop je na kanalu.

Postoji fotografija, načinjena u Jelisejskoj palači, 14. decembra 1995, u trenutku kada je Dejton zvanično potpisan.
Izetbegović gleda ispred sebe i u rukama prevrće pero, koje je svoj posao već obavilo. On je već potpisao. Za njega, Dejton je bio no-brainer. Bilo je važno zaustaviti pokolj u Bosni. On je to upravo učinio.

Tuđman i Milošević su, kao, zauzeti, nagnuti nad sporazumom. Miloševićevo pero je na papiru. Blago je okrenut udesno, kao da se trudi spriječiti Tuđmana da prepisuje od njega. Tuđmanovo pero je u vazduhu: on kao da je odlučio da, prije potpisa, još jednom pročita sporazum Savjetnici su mu, čovjek bi se usudio špekulisati, rekli da naročitu pozornost obrati na ono što piše malim slovima, na dnu strane.

Iznad Tuđmana stoji Bil Klinton i pažljivo gleda da ovaj u zadnjem trenutku nešto ne zajebe.

Tu su, na toj fotografiji, nekadašnji politički predstavnici naših konstitutivnih naroda. Bosanske Hrvate i Srbe, doduše, tu ne predstavljaju njihovi lokalni lideri, nego vladari njihovih “matičnih država”. Čovjek bi se, kada bi htio zakerati, mogao zapitati: budući da su i zvanični Beograd i zvanični Zagreb tvrdili da ne učestvuju u ratu u Bosni, kojega vraga Beograd i Zagreb potpisuju dokument o bosanskom miru?
NJIH TROJICA

Njih trojica. U činu kojim nije okončan samo rat u Bosni. Nego i postskriptum pola vijeka jugoslovenskog socijalističkog ideološkog drila. Pola vijeka sricanja parola o bratstvu i jedinstvu, industrijalizaciji i svijetlim danima diktature proletarijata koji dolaze – parola koje su, uostalom, zvučale uvjerljivije od današnjih o evro-atlantskim integracijama, održivom razvoju i našoj evropskoj budućnosti. Pola vijeka. Da bi sve završilo u neljudskosti etničkih čišćenja, dimu spaljenih gradova i zaglušujućoj buci industrije laži koja je sve to trebala opravdati.

Ako je iz ideologije ljubavi naših naroda i narodnosti proizašla bosanska klanica, kakva će tek sreća proizaći iz ideologije mržnje, u kojoj rastu današnji potomci pionira i omladinaca? Jugoslovenski ratovi devedesetih bili su početak našeg velikog poraza. Kraj? Vidjećemo. Slutim da će priča o našim porazima biti vrlo, vrlo duga sapunica.

Kao da ništa što smo uradili ili rekli nije bilo više od eha koji se odbija od visoke kanjone njihove mržnje. Je li sve doista bilo uzalud, jer slika Balkana još uvijek je ista: pejzaž iz noćne more bez kraja, sa rijekama nenamirene krvi koja teče iz najstarije daljine, sa šumama neosvećenih grobova i pašnjacima niklim na spaljenim selima. Dokle pogled seže, samo predio slikan mržnjom. Je li stvarno tako?

U pozadini priče, negdje na rubu tog pejzaža, iscrtava se crna figura – katastrofalna, često kriminalna uloga takozvane međunarodne zajednice u našoj skoroj prošlosti. I bojati se – budućnosti.

Međunarodna zajednica, najprije, nije spriječila jugoslovenske ratove. Nakon Hrvatske, izgledalo je da je rat u Bosni nemoguć. Nakon strahota bosanskog rata, izgledalo je da dolazi period dugog, makar i nametnutog mira. A onda je došao rat na Kosovu i bombardovanje Miloševićevog postrojenja za rat i zločine koje se predstavljalo kao Jugoslavija.

Dragocjeni doprinos međunarodne zajednice ne iscrpljuje se u nesprječavanju i tolerisanju zločina. Nastavlja se ometanjem pravde, u kojem prednjači Hag, pa time u krajnjem onemogućava da se ovdje uspostavi održivi mir. Za to vrijeme, visoki, niži i fakat niski predstavnici međunarodne zajednice ovdašnje narode upućuju na suočavanje sa prošlošću.

 

ŠTA ONO BI ONDA

A kako bi bilo da se, za promjenu, suočimo sa sadašnjošću? Da, umjesto što se bezuspješno pokušavamo dogovoriti oko toga “šta ono bi onda?”, pokušamo vidjeti što nam se dešava sada? I, prije svega, imamo li, kao Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Grci ili Romi, zajedničkog neprijatelja? Možemo li, dakle, makar u nastojanju da se odupremo tom neprijatelju, lopovluku upakovanom u ideologiju zaštite nacionalnih interesa, formulisati minimum zajedničke politike? Ili ćemo, i 2028., kao i ove 2014., kupovati bajku za ometene u razvoju, priču o tri istorijski suprotstavljena naroda osuđena na vječno neprijateljstvo?

“Vječno”? A zašto, na primjer, novo savezništvo na Balkanu, nasuprot “poukama istorije”, ne bi bilo srpsko-albansko? To su dva ekspanzivna nacionalizma koja, nakon što je pitanje Kosova zatvoreno, nemaju više neriješenih pitanja. A mogu imati zajedničke interese, pa tako i zajedničke neprijatelje. Razumijem da se čini nevjerovatnim, no ukoliko do toga ipak dođe, šta bi nam to reklo o teoriji “vječnih neprijateljstava”?

Dejtonski sporazum, nažalost, svojom nefunkcionalnošću i svojim konstrukcionim greškama, praktično obezbjeđuje lošu beskonačnost/vječnost, onu na kakvu su, na primjer, osuđeni zombiji. Dejtonski sporazum je legalizovao posljedice ratnih zločina, tako da je, nakon njega, suđenje ratnim zločincima postalo praktično izlišno. Kada te uhvati u lopovluku, oduzme ti kriminalom stečenu imovinu. Kada te uhvati u etničkom čišćenju, očišćene teritorije ostaju tvoje vlasništvo.

Dejton, međutim, nije jedini problem kao što i revizija Dejtona može biti tek dio rješenja. Ako je naša jedina vizija boljeg sutra novi Dejton, sa tri nova predstavnika “konstitutivnih naroda” za stolom sa perom u ruci i novim zapadnim liderima koji im stoje nad glavom, i novim zapadnim diplomatama koje će usrati sprovedbu potpisanog, to je unaprijed protraćeno sutra.

Mislim da je to prava dimenzija štete koju naša generacija čini – za golo održavanje ovog govneta od sistema u kojem živimo naše govno od života, mi trošimo ne samo sve što postoji, nego i ono što će doći: proždiremo budućnost vlastite djece.

 

(zurnal.info)

Komentari