Kad se vratiš

Vidjet ćeš kad se vratiš

U našem gradu ništa više ne liči na nas

Ni naše sjenke nisu iste

One sve veće a mi sve manji

One jednako mlade a mi stari već

Ne pjeva više akšam u njedrima mahala

Ne lista podne u očima djevojaka

Ne miriše lipa djetinjstva

Ne kuca kasni gost

Na naša topla vrata

 

Kad se vratiš vidjet ćeš

Kako truhnu ulice koje smo voljeli

Našim odsustvom savladane

A dan se za danom besciljno

U spori sumrak sliva

Tope se glasno

Ostaci nekadašnjih boja

I kapa umorna smola

Iz krošnje sjećanja

 

Skapava nečujno ptica

U kojoj se sažima vrijeme

Noževi daljina tijelo joj razapinju

Sudaraju se u njoj horizonti i pucaju

Nepodmitljive godine

Kao orasi u šaci

Tonu naša godišnja doba

U pustinju čekanja

I svemir se guši

U Božijem tjeskobnom snu

U kojem nepokretnost zri

 

Ali kad se vratiš i zaspiš najzad

U srušenoj svojoj kući

Ne spavaj dugo

Rano se probudi kad prva zora zadrhti

I čut ćeš srce zemlje kako čekićem bije

To svojoj dobroj majci

Bijelu džamiju

Ponovo gradi Sulejman