Zašto su Srbi napuštali Sarajevo: Obećavano im “veće i ljepše Sarajevo”, a dobili “Dedinje na Palama”
Piše: Nedim Pobrić
Egzodus Srba iz Sarajeva nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma jedna je od najpotresnijih slika u novijoj historiji srpskog naroda. Ocjena je to predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS) Milorada Dodika povodom obilježavanja godišnjice odlaska dijela sarajevskih Srba iz našeg glavnog grada.
U prošlosti je upravo Dodik nerijetko u javnosti isticao tezu o “protjeranih 150.000 Srba iz Sarajeva”, a isti “argument” je u godinama za nama postao ključan u nametanju verzije historije prema kojoj su zločini i etničko čišćenje pravljeni “na svim stranama”. Iako i mediji iz entiteta RS često postave pitanje o sudbini “protjeranih 150.000 sarajevskih Srba”, optužujući Bošnjake za “egzodus”, ponekad sami sebi znaju ponuditi bar dio odgovora na upućeno pitanje.
– Egzodus Srba sa područja Sarajeva počeo je u decembru 1995. godine, a završen je u martu 1996. godine. Oko 120.000 Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Grbavice i dijela općine Stari Grad napustili su vjekovna ognjišta i krenuli na prostor RS-a, ne želeći da žive pod hrvatsko-muslimanskom vlašću – navodi se u prigodnom prilogu RTRS-a povom posljednje godišnjice.
Teza o Srbima koji su napustili Sarajevo jer “nisu željeli živjeti pod hrvatsko-muslimanskom vlašću” je u koliziji sa ranije iznesenim tezama o Srbima koje je “protjerala muslimanska vlast u Sarajevu”. U izvještaju RTRS-a se krije samo dio razloga zbog kojih je došlo do “egzodusa” sarajevskih Srba i “jedne od najpotresnijih slika u novijoj historiji srpskog naroda”.
Veliki planovi
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zaista je došlo do masovnog odlaska srpskog stanovništva iz do tog trenutka okupiranih dijelova Sarajeva, koji su na osnovu Sporazuma pripali Federaciji BiH. Neki od njih nisu željeli živjeti pod “hrvatsko-muslimanskom vlašću”, nekima su, tvrde, vlasti entiteta RS prijetile ako ne napuste svoje domove, a svima je obećavana izgradnja “većeg, boljeg i ljepšeg Sarajeva”, potkrijepljena maketama i urbanističkim planovima tog grada. Svoju dotadašnju imovinu su pri napuštanju mnogi od sarajevskih Srba zapalili.
Već 1996. godine su započete užurbane pripreme na izgradnji srpskog Sarajeva kao nove prijestolnice entiteta RS. Desetog novembra 1996. godine je potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije Nikola Šainović, kasnije osuđen za ratne zločine, zakopao kamen temeljac za izgradnju 7.000 kuća u Lukavici, čiju je izgradnju sa 106 miliona dolara trebao finansirati Beograd.
– Ovim gestom odgovaramo svijetu i neprijateljima da nisu uspjeli ostvariti plan nestanka srpskog Sarajeva. Ono se diglo i evo gradi se zahvaljujući solidarnosti cijelog srpskog naroda – kazao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik, kojeg je također Haški tribunal osudio za ratne zločine.
Upravo je Krajišnik, kojeg je Dodik odlikovao zbog zasluga na stvaranju entiteta RS, jedna od najodgovornijih osoba za “najpotresniju sliku u novijoj historiji srpskog naroda”.
– Vjerujem, ako Srbi ostanu u Vojkovićima, u Lukavici, u Novom Sarajevu i Palama, ako formiraju svoje Sarajevo, sigurno je da ce doći vrijeme kada ćemo mi osloboditi svoje etničke prostore u Sarajevu – izjavio je Krajišnik 21. maja 1996. godine.
“Dedinje na Palama”, kako je nezvanično nazvan jedan od velikih infrastrukturnih planova u okviru projekta “Kapitalna izgradnja Srpskog Sarajeva”, je započeto sa izgradnjom 1997. godine.
Građevinski materijal je doniran iz Srbije, a Vlada RS-a i Skupština Srpskog Sarajeva su obezbijedili zemljište i izgradnju temelja. Međutim, istovremeno je otvoren prostor za malverzacije.
Od provizije izvođačima radova, preko monopola pojedinim preduzećima, preprodaje doniranog materijala iz Srbije u FBiH pa do dodjele zemljišta i materijala osobama koje nisu zadovoljavale kriterije, samo su neke od neregularnosti koje su napravile razliku od “većeg, boljeg i ljepšeg Sarajeva” u odnosu na današnje Istočno Sarajevo.
Na “Dedinju na Palama” su počele nicati vile, čiji su vlasnici bili uglavnom istaknuti ljudi iz Vlade RS-a, poput Momčila Krajišnika, Dragana Kalinića, Gojka Kličkovića, Radovana Karadžića, Mome Mandića ili Alekse Buhe. “Paljansko Dedinje” je Krajišnik nazvao “malim izbjegličkim naseljem” i to reagirajući na sve glasnije negodovanje srpskih izbjeglica koje su se nadale izgradnji svojih domova. Te domove je, usput rečeno, gradila i firma “Krajina – Srpsko Sarajevo”, čiji je vlasnik bio Mirko Krajišnik, brat Momčila Krajišnika.
Za dodjelu materijala je Skupštini Srpskog Sarajeva zahtjeve predalo oko 15.000 izbjeglica, ali gradnja njihovih novih domova se čekala. Za njih nije bilo ni deviznih kredita Vlade RS-a, koji su podijeljeni uglavnom funkcionerima i njima bliskim osobama. Oni koji su napustili svoje domove u Sarajevu su oklijevali prodati ih jer su strahovali da im Vlada nakon toga neće dodijeliti sredstva za izgradnju novih. S druge strane, Momčilo i Mirko Krajišnik su svoje imanje u Zabrđu kod Rajlovca prodali za 200.000 njemačkih maraka, što im nije predstavljalo prepreku da od Skupštine Srpskog Sarajeva dobiju i građevinski materijal.
Glavni projektant “Kapitalne izgradnje Srpskog Sarajeva” bio je Dragan Šojić, koji se za vrijeme rata, tvrde, obogatio razmjenom stanovnika iz jednog u drugi dio Sarajeva. Svoje projektantske sposobnosti je, pisali su svojevremeno mediji u RS-u, dokazao na dva stambena objekta. Jedan je njegova kuća u “Dedinju na Palama”, a drugi je stan koji je sebi napravio nadogradnjom na stambenoj zgradi na Palama.
Nestali milioni
Šainović i Karadžić su 26. jula 1996. godine potpisali Protokol za realizaciju ekonomskih projekata. Za Projekat 1, odnosno reinstaliranje proizvodnih kapaciteta, namijenjeno je 42,4 miliona njemačkih maraka, a za Projekat 2, odnosno izgradnju kuća, čak 63,6 miliona njemačkih maraka. U realizaciji Protokola su učestvovali RS sa 40 miliona, SR Jugoslavija sa 17,5 miliona, predviđena donatorska sredstva su iznosila 22,5 miliona njemačkih maraka, a podignut je i kredit kod Investbanke a.d. Beograd.
Skupština Srpskog Sarajeva je krajem 2000. godine napravila izvještaj o realizaciji projekata iz potpisanog Protokola, a tadašnja opozicija je ocijenila kako je isti “friziran” i da “približno ne odgovara stanju na terenu”. Uložene desetine miliona maraka, utrošene na nepostojeće ili nefunkcionalne privredne kapacitete, nisu opravdane, a vjeruje se kako je novac završio u privatnim džepovima.
Izvještaj kojeg je napravila Direkcija za izgradnju Srpskog Sarajeva, kao nasljednica nekadašnje “Kapitalne izgradnje Srpskog Sarajeva”, govorio je o izgrađenih 6.277 stambenih jedinica od ukupno planiranih 7.000. Međutim, sa sadržajem tog izvještaja se nisu slagale “zbrinute” izbjeglice, koje su i dalje živjele u kolektivnim centrima ili su prodali prijeratnu imovinu te su se zbrinule same za sebe.
Uglavnom su se na taj način, povratom i prodajom prijeratne imovine, izbjeglice i snalazile za krov nad glavom. Od “većeg, boljeg i ljepšeg Sarajeva” nije bilo ništa, a sarajevski Srbi koje su vlasti entiteta RS bajkama ili silom natjerale da napuste svoje domove kako bi osigurali monolitnu demografsku strukturu osnovanog entiteta su se rasuli od Istočnog Sarajeva, preko Trebinja, Bratunca pa sve do inostranstva.
(faktor.ba)