Piše: Jusuf Trbić; Foto: Emir Musli
U bijeljinskom Centru za kulturu 2. aprila je održana već uobičajena konferencija za novinare povodom godišnjice masovnih zločina nad civilima početkom aprila 1992. godine, u organizaciji BZK “Preporod” Bijeljina-Janja, Dječije ambasade “Međaši”, Udruženja logoraša Janja i Udruženja “ Povratak i održivi opstanak” Bijeljina. Novinarima su se obratili Jusuf Trbić, Duško Tomić, Mehmed Đezić i Samir Baćevac i govorili o istini i upornim poklušajima da se lažima prekrije ta strašna tragedija.
Za one kojima je mrsko gubiti vrijeme na ovakve i slične događaje, valjda je dovoljno ovo objašnjenje : mi nemamo pravo zaboraviti ono što nam se dogodilo. Nemamo pravo, zbog čitave naše istorije, zbog svih prošlih generacija koje su nam Bosnu ostavile u amanet, nemamo pravo zbog onih ubijenih, unesrećenih, protjeranih, opljačkanih, uvrijeđenih, silovanih, mučenih, zbog svih kojima su oteti životi i budućnost. Kome se oni mogu obratiti i kako, ako mi zaćutimo? Od koga mogu zatražiti pravdu ako im mi okrenemo leđa? Na šta će ličiti ova zemlja i hoće li je uopšte biti ako svi mi pristanemo na zaborav?
Dovoljno je bilo vidjeti i čuti samozvane “oslobodioce” Bijeljine kako ponovo obilježavaju nekakav Dan odbrane i oslobođenja grada, mada to svake godine čine sve tiše i skromnije. Jer, mi ne prekidamo iznošenje istine i ne odustajemo od zahtjeva da se sve što nam se dogodilo procesuira i činjenice sudski utvrde, ma kakve one bile, a istina jednom mora pobijediti. U Bijeljini, praktično, niko još nije odgovarao za masovne zločine, čak ni Vojkan Đurković, ali naša aktivnost jednom mora donijeti rezultate. Danas je aktuelan slučaj zločina nad porodicama Sarajlić, Sejmenović i Malagić, u toku su istrage u još nekoliko slučajeva, sudi se policajcima iz Janje i mi očekujemo da će pravda, ma kako spora bila, jednog dana posjetiti i naše krajeve. Moje knjige o zločinima nalaze se u Hagu, u Tužilaštvu BiH i svim sudskim instancama koje se bave ratnim zločinima, i one se ne mogu izbrisati. Ne mogu se izbrisati ni fotografije Rona Haviva, ni svjedočenja mnogih časnih ljudi. Učinili smo da laž sve teže opstaje. Dokle ćemo u svemu tome izdržati – vidjećemo.
Sa konferencije za štampu uputili smo poziv samozvanim “oslobodio0ceima” da konačno pogledaju istini u oči, i da se obrate bijeljinskom Okružnom tužilaštvu sa zahtjevom da se konačno istraže događaji iz aprila 1992. iodine, ali i svi ostali, do kraja 1995-te, jer to je jedini način da se utvrdi kakva-takva istina.
Ovo je tekst naše poruke tim ljudima.
PORUKA “OSLOBODIOCIMA”
U Bijeljini je i ove godine ponovo odigrana cirkuska predstava pod nazivom “ Dan odbrane i oslobođenja grada”, u izvedbi Boračke organizacije. Predstavu su podržali i neki gradski funkcioneri, kao i bijeljinski mediji, koji ni jedne riječi nisu rekli o zločinima nad nedužnim građanima, o ubijanju žena i djece, o ulozi Arkanovih kriminalaca u ratnom teatru koji je vidio i zapamtio cijeli svijet. Haški tribunal je u nekoliko suđenja dao jasno mišljenje o ovim zločinima, a uskoro će se o tome više saznati, kad se završe istrage u Bijeljini.
Organizatori obilježavanja navodnog Dana odbrane i oslobođenja grada nikako da odgovore na osnovna pitanja, koja mi godinama postavljamo :
– Od koga su to oni oslobodili Bijeljinu, u kojoj je svu vlast imala SDS, u kojoj su Bošnjaci istjerani sa svih rukovodećih mjesta i iz Skupštine opštine, u kojoj je formirana srpska policija, srpska Teritorijalna odbrana, a srpski narod, pogotovo po selima, naoružan do zuba, i u kojoj je opštinski Krizni štab davno prije toga donio detaljne planove protjerivanja bošnjačkog stanovništva? Bijeljina je tada bila do te mjere u rukama SDS-a, da ni muslimanska ptica nije mogla proletjeti nebom iznad grada. Tu su bile i brojne jedinice JNA povučene iz Slovenije i Hrvatske, i paravojne formacije, i masovno naoružani narod, i sve službe, organizacije i institucije.
– Od koga su oni oslobađali grad, kad je njihov Krizni štab objavio imena ubijenih, a na tom spisku su sve sami civili, žene i djeca, i sve su ih arkanovci odveli ili pobili pred svjedocima? Kako to da ni jedan muslimanski borac nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, nikome nije održano suđenje, niko takav nije ni viđen, a kamoli fotografisan ili snimljen kamerom? Možda su to bili nekakvi fantomi, koji su odletjeli na letećem ćilimu? Zar su se dični srpski borci borili protiv žena iz porodice Bišanović, ili stare Alije Mujkić, rođene 1927. godine, ili dvije godine mlađe Majde Izić, nepokretne starice, protiv Hamijete Pajaziti ili Tife Šabanović, koju je mrtvu šutirao u glavu arkanovac, i ta je slika obišla svijet? Zar su se borili protiv starih ljudi Huseina Gelje, rođenog 1933. godine, Hase Imširovića, Antonije Ostojić, protiv djece Admira Šabanovića i Damira Danovića, protiv svih onih civila koje su zlikovci pobili u njihovim kućama i avlijama, ili ih iz kuća odveli, da se više nikad ne vrate? I zar je ubijanje civila dozvoljeno i poželjno, pa o tome Boračka organizacija ne kaže ni jednu riječ?
– Ako su oni na taj način oslobađali grad, šta su tu radili arkanovci, vojna jedinica iz susjedne države, kojoj su se potčinili i opštinska vlast, i policija, i vojska, i sudstvo, i Teritorijalna odbrana, i sve ustanove. Mnogi od nas sreli su te zločince i svi znamo šta su radili. Hoće li jednom borci reći da li neko treba da odgovara za ubijanje civila, pogotovo žena i djece, ili je to njihov amanet čitavom srpskom narodu?
– Znaju li ti navodni oslobodioci da su još živi neki od onih koje su arkanovci, vođeni domaćim “rodoljubima”, poput vojvode Mirka Blagojevića i njegovog posilnog Brane Šumara, odveli iz njihovih kuća, pa ih tukli i prebijali koliko su htjeli, bez ikakvog razloga? Ja sam jedan od njih, i svjedočiću o tome u svakoj prilici koja mi se pruži.
– Najzad, ako su ti hrabri “oslobodioci” odbranili i oslobodili grad u prvim danima aprila 1992. godine, zašto su nastavili da ga “oslobađaju” sve do kraja rata, da progone, ubijaju, deportuju, muče, siluju, pljačkaju, ponižavaju sve koji ne pripadaju njihovom “nebeskom narodu”. Zašto su se borili protiv džamija, pa ih srušili sve do jedne? Zašto su iz kuća odvodili ljude u logor Batković, na prisilni rad, zašto su ubijali djecu? Zar su djeca od dvije, četiri ili šest godina, ubijena u Bijeljini, bila neprijatelji od kojih je trebalo oslobađati grad?
– Na kraju, ako vrli bijeljinski borci završe spomen-sobu, koju, uz amin opštinske administraciuje, prave u znak sjećanja na ratne događaje u bijeljinskoj opštini, mi im nudimo pomoć. Obezbijedićemo, za stalnu postavku, osnovne podatke i slike ubijenih civila, pogotovo djece, logoraša, silovanih žena, protjeranih i poniženih, izjave majki koje su ostale bez sinova, fotografije srušenih džamija, logora i drugih mučilišta, da to ostane kao trajni biljeg jednog vremena. Samo neka nam se obrate. Nedavno je u Aušvicu njemački predsjednik Joahim Gauk rekao da identitet njemačkog naroda ne čine samo veliki ljudi i dobra djela, već su i holokaust i logori smrti dio njemačkog identiteta. O tome treba da razmisle srpski borci, pogotovo oni koji su svoj ratni staž odradili pošteno i vojnički, kad dozvoljavaju da ih vode lažovi, koji su rat proveli sjedeći u kancelarijama, progoneći civile, ubijajući djecu i pljačkajući za svoj račun, a sad se žele prikazati kao heroji i oslobodioci. Obaveza je svakog moralnog čovjeka da čuje i riječ žrtava. Ako to borci ne žele, neka bar zatraže od Okružnog tužilaštva da utvrdi šta se tačno dešavalo u bijeljinskoj opštini na početku i u toku rata, pa neka tu istinu onda ponesu kao zastavu.
Velike laži, kakva je ova o odbrani i oslobađanju Bijeljine, ma koliko puta da se ponove, nikada neće postati istina. Nadamo se da će to uskoro shvatiti i Boračka organizacija Bijeljine.
BZK “Preporod” Bijeljina-Janja Dječija ambasada “Međaši”
Udruženje logoraša “Janja” Udruženje “Povratak i održivi opstanak” Bijeljina
(Sutra: Slike zločina)