Kad god se govori o ratu protiv Bosne – treba se sjetiti džamija, jer one su nedvosmislen dokaz genocidne politike koja je željela da stvori državu samo za jedan narod, eliminišući u potpunosti sve druge i drugačije. Nikada u istoriji ove države nije se desilo ništa slično ovome. Bila je to detaljno planirana i precizno izvedena operacija u organizaciji vlasti i izvedbi vojnih i policijskih stručnjaka, koja je imala za cilj potpuno brisanje kolektivne memorije jednog naroda i upućivanje jasnog znaka da njima više nema mjesta na teritoriji koju su naseljavali stotinama godina. Prije rušenja džamija pobijena je i protjerana većina ne-Srba iz samoproglašene Republike Srpske i većina ne-Hrvata iz samozvane Herceg-Bosne. Ostalo je još da se izbrišu tragovi njihove kulture i duhovnosti i da se na njihovo mjesto dovedu Srbi iz drugih dijelova Bosne, na jednoj strani, a Hrvati iz srednje Bosne i Posavine na drugoj, pa da posao bude završen. A posao je bio zaista veliki.
Govore o tome i rezultati opsežnih istraživanja Muharema ef. Omerdića, sakupljeni u dvije knjige, koje su izazvale veliko interesovanje u svijetu, a korištene su i u sudskim procesima u Hagu. Prema tim istraživanjima, na prostoru koji su kontrolisale Karadžićeve i Bobanove snage srušeni su svi muslimanski vjerski objekti, svi do jednog. Na prostoru RS srušeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata, i sve je to urađeno prema detaljnim, ranije utvrđenim planovima. Ako se dodaju i one na “hrvatskoj” teritoriji, srušene su 872 džamije, od kojih je oko 800 do sad obnovljeno. U jednom intervjuu efendija Omerdić je ispričao da je njegova istraživačka ekipa došla do detaljnih vojnih karata iz Beograda, na kojima su sve džamije obilježene kao vojni objekti, uz precizno označena mjesta na kojima se nalaze. Ispričao je i zanimljiv detalj iz haške sudnice : “ U jednom suđenju branitelji su osporili naše navode o rušenju džamija, tvrdivši kako u regionu za koji se sudilo, nije ni bilo džamija. Tada sam ja rekao haškom istražitelju da uzme te vojne karte na kojima su sve džamije ucrtane.”
Priča o tome da u BiH nije ni bilo džamija, ma kako zvučala apsurno, bila je dio strategije opravdavanja zločina, pa su to mnogi ponavljali bez oklijevanja. Ali, ne samo to. U Bijeljini, na primjer, kad je Islamska zajednica uputila zahtjev za obnovu porušenih džamija, ispostavilo se da su one potpuno izbrisane iz gruntovnih i katastarskih knjiga, kao da ih nikada nije bilo, i trebalo je mnogo truda da se to ispravi. Često ponavljanu izjavu Milorada Dodika da u školskim udžbenicima nikada neće biti ni riječi o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva, treba dopuniti : u tim udžbenicima nema, niti će uskoro biti, ni priče o Velikoj Srbiji, o etničkom čišćenju, o srpskim koncentracionim logorima, o progonima na rasnoj osnovi, o masovnom ubijanju civila, a pogotovo o rušenju svih muslimanskih vjerskih objekata. Nema ni lekcija koje govore o izdajstvu i fašističkom, zločinačkom karakteru režima Milana Nedića i četnika Draže Mihajlovića, niti o zločinima režima Slobodana Miloševića, čiji trabanti i danas vladaju Srbijom. Nije drugačije ni u ataru HDZ-a. Tako se generacije djece u dvije trećine Bosne obrazuju na lažima i sakrivanju činjenica, na falsifikovanoj istoriji i mržnji prema sopstvenoj domovini, daleko od svijeta, istine i morala.
Džamije su rušene sistematski i organizovano, jedn po jedna. Rušenje u Bijeljini počelo je 13. marta 1993. godine, i trajalo dva dana, a izvele su ga specijalne ekipe srpske vojske, uz asistenciju policije. Policajci su dan prije obilazili bošnjačke kuće u okolini i upozoravali ih dane izlaze, a zatim i da brzo poprave polupane prozore i namire crepove na krovovima, da ne bi platili glavom. Srušena je i centralna bijeljinska džamija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamije u Pašinim Baščama (iz sedamnaestog vijeka) i Krpića džamija ( 1870.), kao i turbe Sadik-age bimbaše u dvorištu Atik džamije i mezari istaknutih Bošnjaka koji su bili sahranjeni na malom džamijskom mezarju. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima ( 1867.), Atmačićima ( 1937.), Glinjama ( džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), u Trnovi (1830.), srušene su sve tri džamije u Janji, među njima i Atik džamija. Treba reći da su ostale sačuvane crkve na teritorijama koje je kontrolisala Armija BiH, i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Zenici, pa čak i u Srebrenici, a neke od njih popravljane su u toku rata i neposredno nakon njega, jer su bile oštećene granatima Mladićeve vojske.
Do dana današnjeg za rušenje džamija nema krivaca, mada su sve srušene tamo gdje nije bilo ratnih dejstava, a namjerno rušenje bogomolja spada u ratni zločin. Ne zna se ko je to naredio, ko je akcije rušenja izveo, ko je sve to omogućio. I kao da to nikoga ne interesuje, ni tužilaštva, ni sudove, ni političare, ni medije, nikoga. Čak ni bošnjačke političare, jer se tužbe za rušenje džamija mogu na prste prebrojati. Zanimljivo je da bijeljinsko Okružno tužilaštvo, koje može da pokreće postupak i na osnovu sopstvenih saznanja, do dana današnjeg nije čulo za rušenje džamija, pa čak ni najstarije od njih – Atik džamije, koja se nalazi dvadesetak metara od njihovih prostorija. I sudskog procesa – nema.
Danas je rušenje džamija zabranjena tema u RS-u, o tome neće niko da govori, pogotovo ne političari ili novinari, pa čak ni obični ljudi na ulici ili seljaci na pijacama. Jasno je i zašto – jer nemaju šta reći u svoju odbranu. Ali, nije jasno zašto to zaboravljaju Bošnjaci, zašto o tome ne govore žrtve, zašto tu istinu ne vičemo mi, koji smo još živi i još se nadamo istini i pravdi.
U vremenu državne, organizovane i sveobuhvatne strategije zaborava, koja na drugi način nastavlja ostvarivanje nacionalističkih ratnih ciljeva, jedini pravi odgovor jeste borba da se sačuva sjećanje.
Bez toga će biti uzaludne sve patnje, sve žrtve, sve nepravde koje smo doživjeli. Bez toga nam neće biti budućnosti kojoj se nadamo.
Piše : Jusuf Trbić
( Sutra : Kratki film BBC-a o rušenju bijeljinskih džamija)