Senadin Lavić i Zlatko Hadžidedić : Bosanska nacija je izraz povijesnog razvoja bosanskohercegovačkog društva i države
U tradicionalističkim pristupima razumijevanju nacije radi se o instrumentalističkom shvatanju nacije, to jeste: nacije kao instrumenta za postizanje nekih drugih ciljeva. Tradicionalistički pristup istraživanju nacije pridonosi opisu različitih oblika pojavljivanja nacionalizma i njegovih bitnih značajki. U njemu nacija, ipak, još nije shvaćena kao izraz povijesnog razvoja društva.
Pišu : Senadin Lavić i Zlatko Hadžidedić
Bosanska nacija je izraz povijesnog razvoja bosanskohercegovačkog društva i države. Posmatrajući kroz koncept Karla W. Deutscha, stvaranje ili gradnju nacija kao proces integracije društva, predočava se kako su nacije izraz modernizacije i sekularizacije tradicionalnih društava. Ističući da racionalizacija prouzročena etabliranjem profitne ekonomije i industrijalizmom, koncentracija proizvodnih resursa, urbanizacijom izazvana socijalna mobilnost, razmjena između sela i grada, razvoj guste mreže komunikacija te grupnog interesa i svijesti o posebnosti grupe, proizvode tendenciju uspostavljanja državnog nacionalnog aparata kako bi osigurali jedinstvo prema unutra i prema vani. Ovi faktori razvitka intenzivnije integriraju društvo na razini nacionalne države, omogućavaju bolju komunikaciju i mobilnost njegovih članova, jačaju ekonomski potencijal i kolektivnu sposobnost učenja od bilo kojeg oblika prijašnjih integracija društva.
Iako je Deutschov model kritiziran zbog eurocentrizma, jer je kriterije modernizacije preuzeo iz povijesti modernizacije u Zapadnoj Europi, on je osvijestio potrebu da se nacija i nacionalizam prestanu poimati instrumentalno i pokušaju pokazati kao izraz i oblik napretka društva. Doprinos tog koncepta je shvaćanje da je pretpostavka razumijevanja nacije i nacionalizma opća teorija društvenog razvoja ili filozofija povijesti. Svaki pokušaj da se u različitim pojavnim oblicima nacije i nacionalizma otkriju zajedničke osobine i eventualne zakonitosti njihove tvorbe mora stoga prihvatiti komparativni i interdisciplinarni pristup.
Dakle, u skladu s evropskom epohom gradnje nacija, sasvim je razumljivo da Bosna mora nastaviti razvijati vlastiti koncept bosanske nacije koji ima pravno-politički okvir. Ostvarenje bosanske nacije je proces izgradnje države zasnovane na pravu i integracije društva na principima slobodnog i ravnopravnog građanstva. To je je cilj i smisao cjelovite naracije o naciji – uspostavljane nacionalne države slobodnih i ravnopravnih građana.
Kardinalna činjenica antibosanskog hegemonizma ogleda se u kontinuiranom ometanju etabliranja bosanske nacije i planskom potkopavanju bosanske suverenosti. To je već postalo kulturni kod velikosrpstva i velikohrvatstva, krvotok političkog bića ta dva nacionalizma od 19. stoljeća, koji ne posustaje u 20. stoljeću i nastavlja se dalje u prvoj polovici 21. stoljeća. Svako povijesno uzdizanje Bosne kao političke forme bilo je odmah osporavano, minirano, unaprijed proglašavano nemogućim pothvatom, fizički napadnuto. [1]
U tom kontekstu, prisjetimo se predratnih riječi Dobrice Ćosića, člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i oca savremenog velikosrpskog nacionalizma, iz 1989. godine: „Srbi nemaju šta više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cenu sprečiti službeno priznavanje te bosanske nacije.“
Slijedeći logiku velikosrpstva i velikohrvatstva, mirna Bosna može biti samo ona Bosna u kojoj neće biti Bosanaca, u kojoj Bosancima neće biti dopušteno da budu Bosanci, nego će silom biti ugurani u tri etno-religijska identiteta (srpsko-pravoslavni, hrvatsko-katolički, i bošnjačko-muslimanski), a zatim i silom razdvojeni u okvirima tri zasebne teritorije. Rat u 1990-tim se vodio upravo sa tim ciljem: da se silom, pomoću etničkog čišćenja i genocida, uspostave tri etno-religijski ‘čiste’ teritorije. Istovremeno, pseudo-naučnim insistiranjem na ‘nemogućnosti’ bosanske nacije, svim Bosancima, svim građanima Bosne i Hercegovine koji ne žele takvu etno-teritorijalnu podjelu, i koji osjećaju zajednički bosanski identitet, kontinuirano se oduzimalo pravo na suverenitet i pravo na egzistenciju unutar jedinstvene suverene države.
Ali, u modernoj, kapitalističkoj epohi, država-nacija (the nation-state) postala je isključivi, jedini legitiman oblik države. To je posebno vidiljivo u slučaju nekadašnjih socijalističkih, federativnih, multi-nacionalnih država, poput Sovjetskog saveza, Jugoslavije, i Čehoslovačke: u svakoj od njih, prodor kapitalizma u njihov politički i ekonomski prostor i njihovo uključivanje u globalni kapitalistički sistem ujedno su značili i njihov raspad, te stvaranje država-nacija od njihovih nekadašnjih federalnih jedinica – sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, koja do sada nije sebe definirala kao državu-naciju, te je stoga izložena neprekidnim pokušajima etničke podijele.
Stoga, da bi opstala u svijetu koji se sastoji isključivo od država-nacija, Bosna i Hercegovina mora ujediniti vlastito društvo u jedinstvenu bosansku naciju. Svaku naciju, pa tako i bosansku, moramo vidjeti kao jedinu formu opstanka u svijetu država-nacija kakav je nametnuo kapitalistički sistem.[2]
[1] O ovome detaljnije u knjizi Senadin Lavić, Diskurs o bosanstvu, Sarajevo: Fakultet političkih nauka, UNSA, 2020.
[2] O državama-nacijama kao jedinom načinu političke egzistencije unutar kapitalističkog sistema, opširnije u Zlatko Hadžidedić, Nations and Capital: The Missing Link in Global Expansion (London-New York: Routledge 2022).
(kliker.info)