Piše: Jusuf Trbić
U petak, 4. oktobra, u tuzlanskom Domu mladih otvorena je nova izložba Mehmeda Imamovića pod naslovom „Lica“. I ovu izložbu je otvorio Jusuf Trbić, a čin otvaranja uljepšala je svojim stihovima Dragana Kurjaković, kao i muzičari i recitatori, djeca iz osnovne i Srednje turističke škole u Tuzli.
Šesta samostalna izložba Mehmeda Imamovića, Bijeljinca sa tuzlanskom adresom, ponudila je još jednom portret kao temeljni slikarski žanr. Dok su na prošlogodišnjoj izložbi portreti činili samo dio postavke, ali su privukli najveću pažnju, sad smo dobili lepezu nezaboravnih ljudskih lica, od kojih svako, na poseban način, predstavlja po jedno lice samog autora. Stare i nove religije uče da svaki čovjek ima mnoštvo lica, a da će svako naći svoje pravo lice na onom svijetu gdje više nema ni kretanja ni promjena. Stvarnost potvrđuje da se naše lice mijenja od rođenja do smrti, i da nikad nije isto, kao što se, po tvrdnjama Heraklita Mračnog, niko ne može dva puta okupati u istoj rijeci. Jedino stalno, istinsko lice jeste čovjekova duša, koja ponekad proviruje iz očiju, i ako slikar uhvati taj trenutak, stvara nezaboravno djelo. Kao Leonardo, kao Munk, kao Gustav Klimt ili stari majstori Velaksez, Rembrant, Direr, Pol Sezan. Holandski slikar Vinsent Van Gog je uradio mnogo autoportreta tokom svog života. On je naslikao samog sebe čak 43 puta između 1886. i 1889. godine.
Lice je pečat života, odraz karaktera, ogledalo duše. Oni koji su dušu izgubili nose masku umjesto lica, a onda, tokom vremena, kako je primijetila pjesnikinja Vesna Krmpotić, maska sraste s licem i sve postaje ponor praznine. Ana Ahmatova je govorila da svako zaslužuje svoje lice.
Portet je zaustavljeno vrijeme, svjetlost duše, portret je ostrvo tišine u svakodnevnom, uzburkanom moru ljudskog govora, koji često samo odjekuje, a ne kazuje ništa. A tišina je govor Boga, katedrala duha, brana za prolaznost, tišina je muzika kojom se oglašava vasiona. „Dokaz stvarnosti je tišina“, rekao je Lao Ce.
Svako lice na platnu je prostor samoće i svako za sebe je pomalo zastrašujuća slika usamljenosti i istrgnutosti iz svakidašnjice. Pogled na čitav niz portreta nameće utisak filmskog kadriranja, bergmanovskog uvlačenja gledaoca u lavirinte lica koja su svaki put, kad ih iznova gledate, nova i drugačija, i svaki put prikazana su u krupnom planu. Začetak svakog portreta je fotografija, koja na platnu dobija nove dimenzije dubine i daje odlučujući pečat likovnoj transpoziciji, namećući, u vidljivoj meri, cijeloj izložbi karakter dokumentarnog.
Svako lice na platnima Mehmeda Imamovića ima svoj sopstveni život, svoju sopstvenu priču i svoje pamćenje, zaleđeno u vremenu. I svako od njih progovara kroz prozore očiju, jer to je jedini način da saznamo njihovu tajnu i vidimo ono što je nevidljivo. Oči su, kako je Platon govorio, najsličnije suncu, jer isijavaju istinu duše, istinu autentičnog ljudskog postojanja.
Lica izbijaju pred posmatrača iz neutralne pozadine, zauzimajući, svako za sebe, cijelo vidno polje, bez ostatka. Svojom uobičajenom tehnikom akrila, živim bojama i bez suvišne dekorativnosti, autor dograđuje naizgled realistični prikaz zavjesom od magle i boja koje teku odozgo do dolje, poput rastopljenog neba ili naslikane nostalgije, i time nas dijeli od iluzije stvarnosti. Svako autentično lice pamti i čuva sjećanje na svoje vrijeme, a posmatrač se prisjeća priče o liku koji ga s platna gleda očima dubokim i začuđenim, i zna da će ti ljudi postojati na slikama sve dok ima onih koji žele da se sjećaju.
U današnje vrijeme vizuelne komunikacije fotografija je potisnula cijelo slikarstvo, a posebno portrtet, ali publicitet koji imaju veliki majstori i slavne slike pokazuju da je umjetnost nemoguće pobijediti. Slika Leonarda da Vinčija „Salvator mundi“ (Spasitelj svijeta), portret Isusa, koja je relativno skoro pronađena i kupljena, dostigla je cijenu od 450 miliona dolara, a najpoznatija slika u istoriji, Mona Liza, procijenjena je prije 3-4 godine na oko 850 miliona dolara. Ali, Mehmed Imamović ne slika ni za novac, ni za slavu. Poput svog uzora, Van Goga, on slika da pobjegne od ovog ružnog, močvarnog i na glavu okrenutog vremena. Slavni francuski pozorišni umjetnik Antonen Arto je zapisao da je svako ko je pisao, slikao vajao, oblikovao, gradio, pronalazio, činio to samo zbog jednog razloga: da pobjegne od pakla svakodnevice. Margaret Jursenar ima priču koja govori o starom kineskom slikaru koga je car osudio na smrt, dozvolivši mu da, prije nego bude smaknut, naslika svoju posljednju sliku. Dugo je slikao stari majstor. Na slici je bio čamac privezan uz obalu, a iza njega plavo, beskrajno more. Kad su vojnici došli po njega, on je, pred njihovim očima, ušao i sliku, sjeo u čamac, zaveslao i ubrzo nestao iza horizonta.
I Mehmed će, siguran sam u to, ako zaurlaju olujni vjetrovi i olovno nebo se sruči na nas, ući u svoje slike, tamo gdje je svijetlo, toplo i sigurno. A nama valja napolje, u nevrijeme.