Piše: Edin Salčinović

Ove godine su iz ovog, najgoreg od svih osamnaest hiljada svjetova, otišli pisci Umberto Eco, Dario Fo i Peter Esterhazy. Prvi je bio dobar čovjek. Volio je knjige

Pada snijeg, svemu oduzima stvarni oblik i daje jedan vid i jednu boju. Pod tom bjelinom iščezava 2016. godina, tek odnekud, kao zalutao i zaostao duh, promakne riječ ili slika o onome što je bilo i što bi se trebalo pamtit ako ljudi nađu za shodno i korisno. Nebo, još puno snijega, spaja se u nedogledu s tom nepreglednom bjelinom kroz koju usku stazu nečujno prti čovjek umotan u debeo i težek šinjel. Hoda taj somnabul kroz pustoš i poluglasno “sastavlja inventar”, kao da popisuje zaostavštinu iza pokojnika.

“Švedska akademija dala je Nobelovu nagradu za književnost Zimmermanu iz Minnesote”, gunđa nerazgovjetno kroz bradu po kojoj se nahvatalo inje. “Kažu Šveđani da je stvorio nove pjesničke izraze unutar velike američke tradicijske pjesme. To je lijepo rečeno. Dobro su probrali ove godine. Aferim.”

Nije čudno što se nekome slika ovog čovjeka može učiniti neobičnom, on je predstavnik pobjedničkog života, ali nije to lijep predstavnik, sva njegova zasluga sadržana je u činjenici da je još uvijek živ, a on sam je prema toj činjenici potpuno ravnodušan. Nastavljajući koračati kroz studen, on se raduje najbizarnijim manifestacijama koje slave život kao pobjedu.

“Portugal je postao evropski prvak u fudbalu. I to je lijepo. Slava Ederu. Slava Renatu Sanchesu. Slava Joaou Mariu. Nadasve slava Cristianu Ronaldu”, mrmolji saglasno sa sveopštom tišinom i sjeća se kako je Eric Cantona Ronaldov nastup na evropskom prvenstvu uporedio sa misijom Isusa Hrista na zemlji. “Prvo je bio vođa, pa se povrijedio i nestao sa terena, a onda je uskrsnuo kao trener i vodio tim do pobjede. To je priča za sportskih anala.”
Kada ga čovjek gleda kako, sićušan kao crni pas, korača kroz tu pustoš, sve se u njemu nehotice okreće od života prema smrti, od pobjednika prema onima koji su sve izgubili i kojima više ništa i ne treba. I tu se čovjeku učini da je i onaj putnik u bjelini počeo sabirati smrti i da svodi konačni račun.

“Ove godine su iz ovog, najgoreg od svih osamnaest hiljada svjetova, otišli pisci Umberto Eco, Dario Fo i Peter Esterhazy. Prvi je bio dobar čovjek. Volio je knjige. Bio je profesor semiotike i posjedovao je 30.000 knjiga. Treći je bio vodeća ličnost mađarske literature 20. stoljeća. Drugi je bio jedan od onih umjetnika koje volim.”

Sve do prije tri dana na toj stazi kojom čovjek ide nije bilo snijega. Grad je bila zagušila magla, nepomična, gusta i puna dima, spustila se u kotlinu kao da se vraća tamo otkuda je potekla. Tih posljednjih nedjelja, dok se raspravljalo o restrikcijama saobraćanja motornih vozila i par-nepar vožnjama, slušao je ovaj šetač kroz snijeg mnogo i često šta su bh. političari obećali i slagali ove godine. O politici on jedva da nešto zna. U društvenim i ekonomsko-političkim pitanjima naš čovjek je romantik, organski socijalist bez imalo smisla za praktičnost. On je tek tih dana saznao da je Bosna i Hercegovina i ove godine opet ulazila u Evropsku uniju i NATO-savez. Saznao je da je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i ove godine vodila kampanju kojom zagovara formiranje trećeg entiteta i sada se pita čemu bi služio taj treći entitet.

On je siguran da bi stanje u trećem entitetu bilo identično onom u prvom i drugom entitetu. Tako se sjetio da je predsjednik drugog entiteta ove godine govorio: “Srpska je u nemogućim uslovima obezbijedila svoj napredak i u posljednjih deset godina uduplala bruto društveni proizvod”, i pita se kakva bi tek situacija bila da u drugom entitetu BDP nije uduplan, jer i sa duplim stanovništvo, pogotovo mladi, odlazi u Njemačku, zemlju u kojoj nema nacionalna prava, u kojoj ih Nijemci kao etnička grupa mogu preglasati i nametnuti im svoju političku volju, zemlju u kojoj nemaju svoje delegate u Domu naroda i u kojoj ne mogu birati člana Predsjedništva iz reda svoga naroda, zemlju u kojoj vlast priznaje genocid u Srebrenici itd.

A u prvom entitetu, sjeća se naš čovjek, mijenjao se i dopunjavao Zakon o radu FBiH i premijer Vlade je optuživao građane da previše troše, objašnjavajući da potrošačka korpa nije nešto prema prema čemu se može raditi indeksacija plate. I iz prvog entiteta stanovništvo, pogotovo mladi, odlazi u Njemačku, u kojoj ima ista prava kao i građani drugog entiteta.

Pada snijeg, čovjek koji utire prtinu kroz tu nesagledivu bjelinu već je postao crna tačka što se primiče liniji u kojoj su se spojili nebo i pustinja. I tu je kraj. Nema više ničega. Samo snijeg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju. Ali samo za trenutak. Najprije sporo, pa onda življe, odnekud zaklopara ralica koja čisti cestu poručujući: “Doći će neka bolja godina. Ona uvijek dolazi”.

 

(oslobodjenje.ba)