Piše: Jusuf Trbić
Na prostoru nekadašnjeg logora Batković okupili se se još jednom bivši logoraši, da obilježe dan kad je logor otvorio vrata, 1. aprila 1992. godine. Batković je bio prvi otvoren, a posljednji zatvoren logor u BiH. Kroz njega je, prema podacima Udruženja logoraša, prošlo oko 4.000 ljudi, od kojih je ubijeno, na razne načine, preko 80. Neki od njih podlegli su mučenjima, a neki su izgubili život kopajući rovove na prvoj liniji fronta ili kao dijelovi živog štita.
Bio je to najmasovniji i najstrašniji logor od trinaest koje je u svom priznanju u Haškom tribunalu pomenula Biljana Plavšić. U dokumentima iz Haga naziva se „logorom smrti“. Pa ipak, na suđenju u Bijeljini, koje je pretvoreno u pravu farsu, bijeljinski sud je oslobodio optužene, čime je, prakrtično, rekao da to nije bio logor, da nije bio zatvor u koji su prisilno dovođeni civili, već nekakvo odmaralište u kojem su Bošnjaci i Hrvati mučili sami sebe, sami sebe zatvarali u bodljikavu žicu, sami sebe odvodili na prisilni rad za srpsku vojsku, sami sebe izgladnjivali, tukli, ponižavalai i ubijali. Zbog toga su optuženi (a među njima nije bilo onih glavnih) nagrađeni oslobađajućom presudom, mada i sama činjenica da neko odvodi civile iz kuća, zatvara ih i podvrgava torturi, predstavlja zločin sam po sebi. Tužilaštvo nije imalo primjedbi.
Tako se ova skandalozna odluka pridružila velikoj mašineriji laži, koja je prekrila naše živote od tog 1. aprila 1992. godine, pa do danas. Zbog toga su ovakva okupljanja jedini način da se istina sačuva za buduća pokoljenja, kad će valjda istina uspjeti da ugleda svjetlost dana.